Piše: dr Vukić Ilinčić
K
ad je u pitanju genealoško stablo Božidara Žugića, i po muškoj i po ženskoj liniji, najprilagodljivija je narodna poslovica: „Gdje je vrelo uvijek će kapati”. Poručnik Božidar Žugić je praunuk junaka Mića Žugića po očevoj strani, koji se istakao u hercegovačkom ustanku 1875. godine i u bici za odbranu Ostroga.
Božidarova majka Marija je unuka čuvenog junaka Tripka Džakovića.
Božidar Žugić se još kao đak divio junaštvu predaka i drugih brojnih srpskih junaka. Kao član recitatorske i literarne sekcije SPD Bratstvo, pisao je i pjesme. U časopisu „Naša Iskra” ( br. 4, 7 - 8 jun, 1931. godine ), objavljena je njegova pjesma u osam stihova i osmercu, u kojoj Božidar veliča „srpskog sina, sokola Baja Pivljanina” – njegovo junaštvo i pogibiju.
Božidar je imao braću Savu, Aleksandra i Vitomira i sestru Savetu. Njegova sestričina je Ranka Velimirović (supruga poznatog reditelja Zdravka Velimirovića). Ona je inače snimila i dokumentarni film o Božidaru pod nazivom: „Besmrtni poručnik u smrt sa osmijehom”. (Vidjeti: PV Portal i članak Vojkana T. Bojovića, 13.4.2014).
Obilježje sinu heroju Božidaru podigla je majka Marija o svom trošku. Da bi preživjela, radila je teške fizičke poslove u pljevaljskim preduzećima, čuvajući u srcu majčinsku ljubav i uspomenu na svoje sinove. Poslije mnogih osporavanja, vlast je dozvolila da se bista sa likom Božidara Žugića postavi na lijevoj obali Tare pored mosta, 1966. godine. Majka nije dočekala otkrivanje spomen-obilježja. Umrla je malo ranije.
Na postamentu je epitaf majke Marije, koji je napisala za života: „Spomen dižem tebi sine / da ti majku želja mine / a valovi brze Tare / glas preuzmu majke stare / pa i putnik neka znade / zašto tvoju mladost dade.”
Pored ovog arhitektonskog čuda, građenog od 1838–1940. godine, (primitivnom tehnikom gledajući iz sadašnje perspektive), projektanta – inženjera Mijata S. Trojanovića, dužine 366 metara, visine 149 metara, sa rasponom luka od 116 metara, stoji spomen Božidaru Žugiću.
Tako, ako nijesu htjeli ljudi, bar je Božja pravda, da bar ovim spomen-obilježjem ostane sjećanje na ovog viteza. Pored mosta na Tari, remek- djelu arhitekture i prirode, stoji trajno bista heroja Božidara Žugića, koja svakog putnika opominje kako se brani svoja otadžbina. Samo je instinkt majke mogao naći najljepše mjesto za trajnu uspomenu na svoga sina.
Poručnik Božidar Žugić se danas rijetko spominje. Najviše o njegovoj hrabroj pogibiji opominju naraštaje guslari, izvodeći uz drevni instrument pjesmu Radovana Bećirovića Trebješkog:
„...Kad je ono mjeseca aprila
Nečuvena katastrofa bila...
Tu mađarski tenkovski pukovi
Kidisaše ko gladni vukovi
Na posadni puk Jugoslavije
Boj krvavi poče da se bije
Dok evo ti izrod plemića
Generala Nevaljalovića...
Al’ ne viđe planinskoga vuka
Iz desetog posadnoga puka
Poručnika Žugić Božidara
Koji će mu srce da raspara
K njemu Žugić priđe i zavika:
– Đe da ljubiš u sablju krvnika
Zar to rade ljudi i junaci
Kukavice koja nemaš časti...
Tu pogibe vitez Crne Gore
Među vojske trideset hiljada
Ka’ Sinđelić kod niškoga grada
Momče mlado dvades’t i pet ljeta
Obiliću, oba ti svijeta
Odlikujte ovoga viteza
Sa legijom kosovskoga kneza!...
Toga dana u njega je bila
Desna ruka Principa Gavrila
Muško srce Nikca od Rovina
A ljepota Jugović Vojina
Tvrde oči Kostreš harambaše
Mjesto Šarca da tenkove jaše
Sve to njemu gorske vile daše
Oličenje veličine naše!...
To je prvi potkopani lagum
Na brljavi martovski sporazum!?”
(Nastaviće se)