PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(...) Svjestan ozbiljnosti ove poruke, „prve note oštroga tona“ po ocjeni Save Kosanovića, i mogućih posledica, Politbiro Centralnog komiteta KPJ se sastao istog dana, uputivši Vjačeslavu Molotovu drugu poruku u kojoj je priznao greške, uključujući i one koje su učinjene ulaskom Milana Grola u Privremenu vladu. Nije, međutim, mogao da na Ivana Šubašića i njega prebaci odgovornost za sadržaj deklaracije, ne samo zbog toga što je nije bilo, nego i otud što bi time ovoj dvojici političara bio dat preveliki značaj. U pokajničkom odgovoru je zbog toga rečeno:
„1. U potpunosti smatramo pravilnim vaše mišljenje da Grol ima namjeru da svojim učešćem u vladi učvrsti pozicije srpske reakcije. Mada smo to i predvidjeli, naša greška sastoji se u tome što smo se nadali da ćemo iskoristiti učešće Grola za razbijanje srpske reakcije. Ispravnost vaših strahovanja potvrđuje i činjenica da reakcija već podiže glavu u Srbiji od kako je obrazovana vlada.
2. Nismo sa dovoljno ozbiljnosti i pažnje razmotrili naše greške izražene u prethodnom telegramu u pogledu Grola i njegove uloge u vladi.
3. Naša najveća greška je što smo prećutali u deklaraciji ogromnu oslobodilačku ulogu, političku i materijalnu pomoć našoj zemlji od strane Sovjetskog Saveza. Ta greška (potiče) iz oportunističkog strahovanja od raskida sa Engleskom i Amerikom više nego iz direktnog pritiska od strane grupe Grol – Šubašić...
4. Za Jugoslaviju postoji samo jedan put: ići samo sa Sovjetskim Savezom i pod njegovim rukovodstvom. To mislimo ne samo kao komunisti, nego i kao odgovorni državnici.
O konkretnim oblicima ispravljanja naših grešaka, a posebno o pitanju Grola, savjetovaćemo se s vama...“
Iz poznatih istorijskih izvora se ne vidi da li je Politbiro Centralnog komiteta KPJ u narednom periodu konsultovao Moskvu kako da se odnosi prema Milanu Grolu i njegovom radu u vladi. Na drugoj strani, iz sjećanja savremenika i istraživanja istoričara vidi se koliko su njegove mogućnosti kao potpredsjednika privremene vlade bile ograničene, a on sam usamljen u jednoj sredini u kojoj je svemoć KPJ bila svuda prisutna, a djelovanje građanskih političara sistematski onemogućavano. Pored njega i Ivana Šubašića, u grupi građanskih političara bili su Juraj Šutej, Frane Frol i Zlatan Sremec iz HSS, prvak hrišćanskih socijalista Edvard Kocbek, Sava Kosanović iz Samostalne demokratske stranke, Jaša Prodanović kao predstavnik srpskih republikanaca, te Josip Smodlaka i Vasa Čubrilović, koji nisu bili stranački opredijeljeni, mada je Čubrilović imao bliske kontakte sa Savezom zemljoradnika. Uloga nijednog od njih nije bila velika, bez obzira u kojoj su mjeri bili bliski Komunističkoj partiji. Najvažniji ministarski resori pripadali su komunistima, a partijski vrh je već stvorenim mehanizmom vlasti osiguravao donošenje odluka u duhu revolucionarnog programa i kontrolisao njihovo sprovođenje. Osim toga, Privremena vlada je održala samo nekoliko neredovnih sjednica, na kojima su dominirali Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Moša Pijade i drugi komunisti.
Milovan Đilas je zbog toga bio barem djelimično u pravu kada je napisao da Milana Grola nije dobro upoznao, „ni kao ličnost ni kao političara“, jer nije „imao ni prilike, s obzirom da se vlada takoreći nije ni sastajala“. Istovremeno, to nije bilo ni potpuno tačno, budući da je kao jedan od najvažnijih ideologa KPJ pratio neslaganja Milana Grola sa drugim članovima vlade i revolucionarnim stavovima prema uređenju Jugoslavije. Mnogo iskrenije, o Grolovom mjestu u vladi svjedočili su Dragoljub Jovanović i Sava Kosanović.
Mada je napisao da ne zna „kakav je bio Grolov odnos sa ostalim članovima vlade“, Dragoljub Jovanović je dodao da je Jaša Prodanović „bio prema njemu izuzetno pažljiv“, kao pristalici republikanizma, prijatelju i saradniku iz Samostalne radikalne stranke, Dnevnog lista, Odjeka i Srpskog književnog glasnika. Kao neposredni svjedok djelovanja Milana Grola u Privremenoj vladi, Sava Kosanović je zabilježio daleko utemeljenije mišljenje. Po njegovim riječima, šef Demokratske stranke se od početka „teško snalazio u novoj sredini“, iako je po uvjerenju bio republikanac, koji je prihvatao federalizam i bio „sasvim dovoljno progresivan da se bez poteškoća ukopča u novi razvoj“. Ali, „nije dovoljno shvaćao, da smo u oštroj, uspješnoj revoluciji, gdje nema vremena za mnoge diskusije i pogotovo da nema mogućnosti za primjenu mirnodopskih mjerila liberalne demokracije, u vremenu kad insistiranje na formi može da izazove sumnju i da ugrozi sadržinu sa daleko težim posledicama’”. (...)
(NASTAVIĆE SE)