PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Edvard Kardelj je pak insistirao na tome da je Drugo zasjedanje AVNOJ-a imalo „konstitucioni karakter i da je ono kao takvo na osnovu izražene kroz borbu želje naroda proklamiralo ravnopravnost naroda i kao logično tome federativno uređenje Jugoslavije. Ta osnovna načela ne mogu se nikakvim formalnostima ograničavati i dovoditi u pitanje. Od tih principa koji čine temelj slobodne ravnopravne zajednice naših naroda mora se poći kao od gotovih i ratom izvojevanih činjenica.“ I sam tvrdeći da je federacija „izvan diskusije“, Milan Grol se, međutim, nije mogao pokolebati u stavu da prava Konstituante ne mogu biti unaprijed ograničena.
Postojanje tako nepomirljivih stavova pokazalo je da je kriza vlade bila samo privremeno odložena i da se u najskorije vrijeme mogao očekivati radikalniji rasplet. Milan Grol je o eventualnim ishodima, kao i toku diskusije o proširenju AVNOJ-a i izbornom zakonodavstvu, razgovarao sa Harolodom Šancom, otpravnikom poslova ambasade SAD u Beogradu, rekavši mu da su preostale samo dvije mogućnosti za uspjeh, odnosno za sprečavanje komunističke diktature. Prema prvoj, sa ili bez pristanka Rusije, na Tita je trebalo izvršiti „pritisak spolja, iz Amerike i Engleske“. Prema drugoj, sam Milan Grol i Ivan Šubašić trebalo je da zaprijete ostavkom ili da je stvarno podnesu, računajući da bi im se „vjerovatno pridružili i drugi“. Po njegovom mišljenju, mnogo je zavisilo od stava Ivana Šubašića, koga su SAD i Velika Britanija morale podsjetiti „da je odgovoran i da mora da bude odlučan“. „Sigurno je da bi Grol i Šubašić mogli da nanesu ogromnu štetu Titovom režimu“, zaključivao je Harold Šanc, „a možda i da isforsiraju kraj terora i donesu oslobođenje narodu. Bez Šubašića, Grol zna da će njegove akcije imati samo minorne rezultate, ali je on spreman da u svakom slučaju djela i preuzme posledice. Ovoj ambasadi se čini da sada postoji kratkotrajna, a možda i poslednja mogućnost za velike sile, posebno za nas i Britance, da pružimo podršku principima za koje se Grol i nekoliko drugih u vladi još uvijek bore. Ukoliko Grol podnese ostavku, a Šubašić ostane da se sam bori s Titom oko ovih kritičnih zakona, o kojima se sada rješava, biće mnogo teže nego ikada za nas da riješimo situaciju, jer ona svakim danom postaje sve nesnosnija i za koju ćemo mi biti odgovorni pred narodom.“
„Prošireni“ AVNOJ, u kome je Demokratska stranka imala 13 poslanika, održao je svoje Treće zasjedanje od 7. do 10. avgusta, usvojivši tokom tih nekoliko dana 49 zakona i 34 odluke kojima su legalizovane sve do tada izvršene revolucionarne promjene. Kada je taj posao završen, posebnom rezolucijom proglašen je Privremenom narodnom skupštinom. Iskoristivši priliku da se obrati poslanicima, Milan Grol je iznio mišljenje o više predloga zakona – o biračkim spiskovima, štampi, krivičnim djelima protiv naroda i države... Uglavnom se zadržavao na njihovoj nedemokratičnosti, ishitrenosti, isključivosti, prepuštanju tumačenja i primjene zakona nestručnim licima i organima, naglašavajući da se problem ne javlja samo u odredbama zakona, već i u njegovoj boljoj ili lošijoj upotrebi. Pored njega, o zakonskim projektima govorili su i drugi članovi Demokratske stranke – Savko Dukanac i Tripko Žugić. Odgovor na njihove diskusije dali su najbliži saradnici Josipa Broza Tita – Edvard Kardelj i Milovan Đilas.
U međuvremenu, uvidjevši da su se sve nade u mogućnost kompromisa sa komunistima pokazale kao iluzija, Milan Grol je 18. avgusta 1945. godine podnio ostavku na mjesto potpredsjednika vlade, uputivši je Josipu Brozu Titu kao njenom predsjedniku. Po sadržini, kvalitetu kritike, političkoj kulturi i stilu kojim je pisan ovaj je dokument na neki način predstavljao vrhunac dotadašnjeg političkog iskustva i misli Milana Grola. Istovremeno, to je i do danas jedna od najboljih analiza politike KPJ u procesu učvršćivanja vlasti. (…)
Po riječima Milovana Đilasa, ostavka Milana Grola prošla je „skoro nezapaženo“. Iako joj je bio jedan od potpredsjednika, vlada formalno nije bila obaviještena i nije se tim povodom sastajala. Rukovodstvo KPJ bilo je iznenađeno samo njenom dostojanstvenošću, ozbiljnom i čak ublaženom analizom političkih prilika. Edvard Kardelj je bio „impresioniran odmjerenošću i ozbiljnošću njenog teksta“, a takav je utisak imao i Josip Broz Tito. Prvi čovjek partije i države odgovorio je uljudno, dva dana kasnije, izvinjavajući se što je ostavku zbog odsutnosti pročitao sa zakašnjenjem. Smatrajući da je objašnjenje ostavke subjektivno i da često ne odgovara pravom stanju stvari, dodao je da neće poslužiti „napaćenoj zemlji“, pogotovo u situaciji kada se protiv nje u inostranstvu vodi opšta kampanja. Na kraju, izrazio je nadu da će se Milan Grol uvjeriti u neopravdanost svojih sumnji i razumjeti mjere koje su morale biti preduzete. Uglavnom umjereno bilo je i zvanično saopštenje Tanjuga u kome su tačke iz ostavke taksativno opovrgavane, iako njen sadržaj nije publikovan.
(NASTAVIĆE SE)