Piše: Budo SIMONOVIĆ
Piše: Budo SIMONOVIĆ
U daljem razgovoru sa Lukom Božovićem poslije tih posjeta afričkim zemljama 1961. godine, Tito se interesovao i za neke račune jer je izgleda bilo primjedaba i na materijalno poslovanje njegovog dotadašnjeg ađutanta, generala Milana Žeželja, i prekomjerno trošenje, posebno za vrijeme upravo završenog zasjedanja konferencije nesvrstanih u Beogradu. Pritom je bilo riječi i o nekim Žeželjevim neslaganjima sa šefom protokola Željkom Štambukom i nekim drugim rukovodiocima u njegovom okruženju:
– Ja vidim da nije dovoljno dobra saradnja Žeželja, Matesa i Štambuka – rekao je, po sjećanju Luke Božovića, tada Tito. – Na poslednjem putu u Afriku bilo je više problema. Došlo je i do neodgovornih postupaka Koliševskog, Mićunovića i Matesa i do nekih sukoba između Žeželja i Štambuka. Šta je Vama o tome poznato?
– Primijetio sam da u delegaciji vlada izvjesna nervoza. Vjerovao sam da je to od napora i umora u dosta teškim klimatskim uslovima – odgovorio je Božović i potom podrobno opisao raspravu za koju se Tito interesovao.
– Ne valja kad nema odgovornosti i dobre saradnje ljudi oko mene. Čim sam se vratio s puta, odmah sam rekao drugovima u CK da uzmu na odgovornost Koliševskog i Mićunovića zbog njihovog držanja na putu. Ništa nisu poduzeli. Ne slušaju me...
Nijesam ništa odgovorio. Bio sam iznenađen, jer očigledno je bilo i drugih nesuglasica i sudaranja članova delegacije u toku puta po Africi, o čemu ništa nijesam znao. Pogotovo su me iznenadile Titove riječi da u Centralnom komitetu ima ljudi koji ne uvažavaju njegov stav i mišljenje. Mates je, ubrzo poslije povratka s puta, premješten i za šefa civilnog kabineta došao je Bogdan Crnobrnja.
– Kao što vidite – nastavio je Tito poslije kraće pauze – imam dosta teškoća. Umjesto da mi pomažu, prave mi probleme. I Jovanka me često opterećuje nekim njenim podacima koje dobija u pismima koja joj upućuju razni ljudi. Tu ima svašta. Napadaju i moje najbliže drugove i saradnike. Preko cijelog dana imam puno obaveza i svakojakih problema i uveče kad hoću malo da predahnem, onda mi ona dođe sa svojim problemima i informacijama. Uredite da se prekine s tom njenom poštom.
– Druže Maršale, to je kod generala Šumonje. Ima poseban oficir zadužen za taj posao – odgovorio je Božović.
– Onda recite Šumonji – naredio je Tito.
– Čim sam se vratio sa razgovora, ispričao sam generalu Šumonji izvjesne detalje razgovora i rekao mu za poštu Jovanke Broz i šta je naredio drug Maršal. Nije ništa odgovorio. I dalje je preko zaduženog oficira dolazila i obrađivana pošta za drugaricu Jovanku.
– Što se tiče navodnih priča generala Žeželja o Titu – rekao je general Božović – bio sam uvjeren da on to nije činio i da mu je to podmetnuto. Te njegove navodne izjave postale su glavnim razlogom za njegovu nepodobnost za Maršalovog ađutanta. Vjerovatno je na to dosta uticalo i nekoliko Žeželjevih sukoba i nesporazuma sa Jovankom Broz. Uprava bezbjednosti JNA, preko svoje prislušne službe, kontrolisala je telefonske razgovore generala Žeželja neposredno prije smjenjivanja sa dužnosti ađutanta, pa sve do odlaska na novu dužnost u granične jedinice JNA. Kasnije smo i mi upoznati s tim njegovim kontrolisanim telefonskim razgovorima, ali u njima nije bilo ništa od interesa za službu bezbjednosti...
Sjutra: OKRENULA JE
GLAVU OD RANKOVIĆA
Žeželjevi pokloni
U proljeće 1961. godine Luka Božović je zatražio od Žeželja da otkupi jedan stari „rekord olimpiju” koji je bio spreman za rashod. Žeželj mu je malo kasnije kazao da je odlučeno da on i Jože Zagorac, glavni čovjek za „Plavi voz” dobiju po jedan takav automobil na poklon. Božović još nije bio preuzeo svoje vozilo kad je uslijedio već citirani razgovor sa Titom pa je odlučio da mu i to kaže, kako i oko toga ne bi bilo kakvih spekulacija na račun Žeželja.
– Ne znam o tome, a da me je pitao, možda bih odobrio – odgovorio je Tito.
Pomenuti automobil nijesam ni preuzimao, a Jože Zagorac je kasnije vratio kola koja je bio uzeo – ističe Luka Božović, koji je ubrzo posle ovog razgovora sa Titom postao njegov ađutant.