Odgovarajući dalje na „Pobjedino” pitanje u njenom broju od 5. aprila 1989. Kostić je nastavio:
„Između oktobarskih i januarskih događaja u Crnoj Gori, bio sam u prilici dva puta da javno nastupim u Domu armije u Nikšiću i u Domu armije u Titogradu, gdje sam govorio vojnim starješinama i građanskim licima zaposlenim u JNA na temu: Opoziv i ostavka. U oba istupa iznio sam svoje uvjerenje da je osnovni uzrok svenarodnog revolta ono o čemu sam već govorio. Ogromnu većinu ljudi, pa i onih koji su nosili fotografije Slobodana Miloševića, klicali mu i prizivali ga, doživio sam kao ljude koji u toj ličnosti vide novog čovjeka na političkoj sceni, koji je uspostavio kontakt sa masama, stekao povjerenje naroda, koji djeluje energično i obraća se narodu razumljivim jezikom. Drugim riječima, ljudi u tom čovjeku vide šansu za promjene, za nešto novo. I danas sam uvjeren da bi ogromna većina tih ljudi klicala Miloševiću sa jednakim zanosom da je on potekao iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine...”
Pitanje: Govori se i piše o otporima pojedinih rukovodilaca koji su sišli sa političke scene, što se smatra nastojanjem da se ukoče demokratizacija i promjene. Ima i mišljenja da ste i Vi, na neki način, pripadnik te „stare politike”. Kako ćete to, ukoliko ima osnova, uskladiti sa ovim novim talasom?
Odgovor: Otpori pojedinaca promjenama i započetom procesu demokratizacije razumljivi su i očekivani, ali im ne treba dati šansu i svaki takav pokušaj treba onemogućiti, u prvom redu, političkim sredstvima.
Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, ta mišljenja o mojoj pripadnosti staroj politici mogu biti samo rezultat ili nepoznavanja moga dosadašnjeg angažovanja u političkom i privrednom životu Crne Gore, ili zlonamjernih pokušaja sa ciljem da se u startu otvori prostor za stvaranje nejedinstva u političkom i državnom rukovodstvu Republike. Uvjeren sam da neću biti u situaciji da se usklađujem sa novim talasom. Ja se samo uključujem u taj novi talas, koji je, nažalost, došao sa dosta zakašnjenja. Za novi talas zalagao sam se vrlo uporno još kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza omladine Crna Gore u periodu od 1963. do 1969. godine. Zbog takvog javnog zalaganja za demokratizaciju kadrovske politike i političkog života u Republici, 1967. i 1968. godine, iako na dužnosti predsjednika omladine Crne Gore, doživio sam visok stepen političke izolacije, poslije čega sam na svoj zahtjev prešao na rad u Kombinat aluminijuma. U toj organizaciji ostao sam 10 godina kao savjetnik za razvoj, komercijalni i generalni direktor Kombinata. Nakon 10 godina, po isteku četvorogodišnjeg mandata za generalnog direktora, mimo svoje volje, a uvjeren sam i mimo volje kolektiva, ali zato voljom političkog vrha Republike, otišao sam iz Kombinata. Poslije toga sam sedam mjeseci sjedio kod kuće i, opet na svoj zahtjev, otišao na Univerzitet, gdje sam ubrzo doktorirao i osam godina radio na poslovima razvoja u Institutu za tehnička istraživanja i predavao političku ekonomiju studentima tehničkih fakulteta.
Ono što me najviše ohrabruje i što me je podstaklo da prihvatim kandidaturu za predsjedništvo, a kasnije i za predsjednika Predsjedništva SR Crne Gore, jeste saznanje da na čelu ovih promjena stoje mladi i sposobni ljudi, koji imaju i znanja i hrabrosti za promjene. Uvjeren sam, na osnovu iskustva koje sam stekao u političkom radu, zatim u privredi i na Univerzitetu, da mogu u tome da im pomognem. Onog momenta kada bi oni osjetili da im u tim pozitivnim promjenama i procesima mogu zasmetati, ili ja sam dođem do takvog zaključka, vratiću se na Univerzitet, kao što sam to učinio nakon ostavke u izvršnom vijeću, u kome sam bio potpredsjednik.
Prof. dr Branko Kostić je 29. decembra 1989. godine dao intervju beogradskoj „Dugi”.
Pitanje: Premda ste prije „januarske revolucije” bili potpredsjednik republičkog izvršnog vijeća, za Vas se nije mnogo znalo i Vaš izbor za predsjednika Predsjedništva SR Crne Gore mnogi su, upravo zbog vaše ranije funkcije, prokomentarisali kao „pokušaj da se u novo rukovodstvo ubace ostaci stare politike”. Djelovali ste, na neki način, kao opozicija „mladim, hrabrim momcima”. Čak se pričalo i o nekom internom sukobu unutar novog rukovodstva. Koliko je istine bilo u tim glasinama?
Odgovor: Što se tiče mog izbora za predsjednika predsjedništva, moram reći da je i za mene bio neočekivan, iz razloga što sam se u tom momentu zatekao na funkciji potpredsjednika izvršnog vijeća (Vlade), u atmosferi punoj naboja, opravdanog revolta i neraspoloženja omladine, radnika i građana. Ovo, i pored toga što smo mi kao izvršno vijeće već 8. oktobra ujutro podnijeli ostavku, iako to od izvršnog vijeća niko nije tražio. Na toj ostavci smo insistirali upravo mi, članovi izvršnog vijeća, imajući razumijevanje za taj revolt i potrebu da se, konačno, nešto počne mijenjati u Crnoj Gori. Rezerve u odnosu na mene bile su sasvim razumljive, pored ostalog, i zbog toga što je talas narodnog nezadovoljstva i pokret masa u oktobru 1989. i januaru 1990. izbacio na površinu veliki broj mladih, sposobnih i hrabrih ljudi, od kojih me najveći broj nije poznavao.
(NASTAVIĆE SE)
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ