PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Šobajići su u ratovima bili veliki junaci i zbog toga su mnogo stradali, a u miru su bili preduzimljivi, dobri domaćini i imali preduzetničkih sklonosti. Šobajići su bili skromni, vrijedni, obrazovani ljudi, koji nikada nijesu voljeli da se gorde i uznose, već su se ponašali kao ljudi iz naroda, kako je zapisano kao obični varošani srpski. Potom se navode njihove visoke moralne vrijednosti, tj. da su „obrazovani moralom i pobožnošću, ne znajući još ni za kakvu politiku, ni za kakvo udvaranje, spletkarenje, i kaišarenje; što je to špijunisanje, podlost, bijeda, nasilije itd. A po tada su sve to iskusili, od zlih potplaćenih ljudi. I ostaše zdravi i živi sve do današnjeg dana”. Kako su Šobajići svojim mukotrpnim radom i umješnošću stvarali dobre imetke to je bio signal pojedinim katunskim komandirima, kojima je knjaz Nikola dao vlast u Nikšiću, da privole ili primoraju Šobajiće da od toga dobiju za sebe „dio kolača”.
Od svojih prihoda Šobajići su pomagali crkvu, škole, prosvjetu, ljude u nevolji, pa su zbog svoje darežljivosti i časnog života bili izuzetno popularni u narodu. Oni su na ucjene i prijetnje odgovorili: „Kapetane, tako se u Turskoj radi. A ovdje toga nije bilo. Tu nema sreće gdje se sloboda kupuje za novce. Tako kaži onijema koji su te k nama poslali, neće se od nas omediti...Mi smo vojevali za slobodu i ginuli, kao i komandir i drugi Crnogorci, a što imamo to smo stekli krvavijem trudom. Mi dajemo školama, čitaonicama, državi, crkvama i na svaku prosvjetnu ustanovu. A crnogorskim glavarima koji vojšte na nas, ne damo ni kamena u zube u ime otkupa građanske slobode. Pa nek nam otmu, ako uzmognu”.
Šobajići u napadima na njihov fizički integritet nijesu bili sami, jer su se sa njima solidarisali više sveštenika, učitelja, sudija, komandira, građana. Ali, braća Šobajići nijesu htjeli da ih žrtvuju, pa su uglavnom htjeli da se brane sami. Pop i vojvoda Risto Bošković iz Bjelopavlića je javno izrazio spremnost da sa svojima plemenicima pomogne svoje saplemenike Šobajiće u odbrani od nekoliko katunskih komandira nasilnika sa vojskom, što je prijetilo da rasplamsa međuplemenske sukobe Bjelopavlića i Katunjana. I pojedini ugledni Katunjani su podržali Šobajiće, kao časne i ugledne ljude, i osudili ponašanje više katunskih komandira. Među njima navešćemo kapetana Mima Đukanovića, Šuta Roganovića i dr. Ovdje ćemo naročito istaknuti staroga perjanika, tada u dubokim godinama, Neška Kontića iz Pješivaca, proslavljenog ratnika, koji je u bojevima posjekao 25 turskih vojnika. On je pred brojnim okupljenim narodom u Nikšiću govorio: „I ja sam Katunjanin i vitez, ka’ najbolji od tijeh komandira i drugih glavara uz njih, pa ne krivim Šobajića za pjesme što me nigdje nije spomenuo. No bi čudnije bilo da bi Šobajić mogao znati da pomene sve zaslužne junake jedne zemlje. No smo krivi mi jedan drugom što nećemo da kazujemo zasluge ljudi, koji ni nijesu mili. Koliko me boli napast na poštene Šobajiće ja bih uskočio u zatvor k njima i uz njih se borio protiv komandira da imam snage i moći, kao kad sam mlađi bio. Ali se svakako ne bojim mnogo od komandira, niti im smiju udariti. Njima bi milije bilo ginuti od Turaka, poštenije, nego od braće Šobajića, kao nasilnici. Ali oni još ne vjeruju u to, da će im se braća Šobajići oduprijeti na oružje. Njima nije knjaz rekao da ćeraju Šobajiće no samo to: Nišić je vaš, ćerajte iz njega nevaljalce. Tu sam bio kada je knjaz to govorio”.
Odlučnost Šobajića da se po svaku cijenu brane i ne odstupe od tiranije komandira nasilnika, oružana podrška Bjelopavlića u slučaju napada na njih, kao i pojedinaca iz drugih krajeva uticalo je da su se neki od tih komandira pokajali zbog nedjela, a i ostali su odustali od oružanog obračuna sa Šobajićima, pa je ostalo da knjaz donese konačnu presudu. I Šobajići su pisali knjazu i žalili se na siledžijsko ponašanje dijela nikšićkih komandira prema njima, navodeći kako u „istoriji nema primjera nasilju koje mi danas trpimo od samovolje komandirske”. Dalje su pitali knjaza da li je ovo slobodna Crna Gora u kojoj je trebalo da bude zagarantovana „lična sloboda i sigurnost svakog građanina tvoje države”. Na kraju pisma su knjaza izvijestili da komandiri nijesu htjeli da čekaju njegov odgovor, iako su bili obaviješteni da su mu se žalili, već su bili napali na njihovu kuću, a da su nasilnici odstupili tek tada kada su im se oni suprostavili oružjem „do vaše pravde i suda koje skoro isčekujemo”.
Knjaz Nikola je donio oslobađajuću presudu za Šobajiće: „Šobajići su se junački branili, a komandiri su se osramotili, a suviše što ći ih ja kazniti za njihovo nasilje. A ti Šobajiću idi doma kao pošteni podanik moj, i ti i braća tvoja, kao slobodni i pošteni građani i trgovci slobodni ste živjeti u moju zemlju gdje vi je volja”.(Nastaviće se)