PIŠE: MILICA KRALj
Zapisi objavljeni u „Gardijanu” završavaju se poslednjom rečenicom iz dnevnika: „Loš dan. Loše vrijeme”. Datum: 15. novembar 1959. godine.
Udajom za Teda Hjuza njene more ne prestaju. Naprotiv, umnožavaju se. Nesporazumi u svakodnevnom životu, njegova nevjerstva, njena neprekidna strepnja i sumnja da će biti napuštena, pojačavaju želju, a to se ogleda i u njenom djelu koje je tako postalo odraz ličnih iskustava. Introvertna, psihički labilna, strahovima rastrzana, željama i neuslišenim nadama obuzeta, pokušavala je da sliku postojećeg života podredi sopstvenom shvatanju istinske ljubavi i bračne harmonije. Izlaz i spas tražila je u čovjeku kojeg je do ludila obožavala i čijim je pjesničkim djelom ostala zaslijepljena i prije nego što je postala njegova žena. Htjela je da mu bude ne samo jedna među ženama, već jedina. No, Ted je napušta zbog druge žene u koju se zaljubio. Razvode se 1962. godine. Žena Asja Vevil, zbog koje je ostavio Silviju, takođe će izvršiti samoubistvo. Sa njom u smrt odlazi i njena četvorogodišnja kćerkica Sura.
Silvija ispisuje fascinantne stihove „Arijel” i ruši sve mostove za sobom: „Odbacujem svoju olinjalu kožu/oslobađam starih veza, dosade, sviklih lica/ i prilazim ti iz crnih kočija podzemlja/kao novorođenče čista.”
Uprkos živahnosti koja izbija iz njene proze i poezije, njeni dnevnici otkrivaju veliku depresivnost, kao i maničnu stranu njene ličnosti. Poslednji dnevnik koji je vodila do tri dana prije smrti uništio je Ted Hjuz, uz komentar da ne želi da ga njihova djeca čitaju i tek je 1982. godine dozvolio objavljivanje prerađene verzije, a kasnije su njihova djeca dala saglasnost za objavljivanje kompletnih stranica dnevnika.
Novinski kritičari su upravo pisali prve šture, ne baš oduševljene prikaze „Staklenog zvona” ne znajući da se ispod pseudonima Viktorija Luka krije Silvija Plat. Knjiga je objavljena sredinom januara 1963., Silvija je napuštena, Ted se odselio, sama je sa djecom u londonskom stanu. Bolesna, usamljena, očajna, borila se s vremenom kako bi prije nego što okonča život napisala niz izvanrednih pjesama. Već 11. februara te 1963. Silvija je u rano jutro otvorila prozore u sobama na spratu u kojima su spavala djeca, uključila plinsku rernu i zavukla glavu unutra u oblak plina: „Sad ću da se raspadnem u parčiće, koji će da oblijeću naokolo kao krupno iverje” – pjesme koje su objavljene dvije godine poslije njene smrti u zbirci „Arijel”.
Jedan od brojnih kritičara koji su pisali o Silvijinom djelu ističe da su „njena djela napisana posthumno, ne zato što su objavljena poslije njene smrti, nego zato što su nastala između dva samoubistva.”
Imala je samo 29 godina.
Ah, da: trideset godina poslije njenog samubistva Ted Hjuz joj je posvetio svoju zbirku „Rođendanska pisma”, s tom razlikom što je on njene pjesme koje mu je posvetila čitao na ovom svijetu.
A ona! Ona je svoje zatočeništvo među kristalnim rešetkama ljubavi, svoju posthumnu svjetlost platila životom.
Nažalost, i Nikolas Hjuz, Silvijin i Tedov sin, izvršio je samoubistvo 18. marta 2009. godine u svojoj kući na Aljasci, skoro 50 godina nakon samoubistva majke i maćehe i devet godina poslije smrti svoga oca. Imao je 47 godina.
(Nastaviće se)