Piše: Budo Simonović
Jednog dana neko prošpijao i optužio moga oca Adama, koji je sve vrijeme bio tu kao „neutralac”, da je zapalio njemački senjak – sjeća se dalje Radoš Čubrić.
– Taj zamjenik njemačkog komandanta, koji je živio kod nas, kad je moj otac uhapšen, rekao mojoj majci da će on ići u Gestapo da kaže da moj otac nije kriv i da ga puste – da on jednostavno od njegove straže nije mogao neopaženo da izađe iz kuće i ode da zapali taj senjak, odnosno napravi tu diverziju.
Tako bi vjerovatno i bilo da se sjutradan na saslušanju nije desilo šta se desilo. Gestapovac koji je isleđivao mog oca u jednom trenutku mu opali šamar. On, kakav je bio goropadan i prijek, ne otrpi šamar, vrati mu i jednim udarcem obori gestapovca, a onda se zaleti i kroz staklo izleti iz sobe i krene da bježi. Taj koji ga je doveo na saslušanje opali za njim rafal kroz provaljeni prozar, pogodi ga sa dva metka u leđa i na mjestu ubije...
Bilo je to na Svetog Iliju 1943. godine, a poslije je omladina ispjevala veliku pjesmu o mom ocu:
Nad Kraljevom pala tama,
Nema više Čubrića Adama.
On pogibe i ostavi ime,
Da se dovek ponosimo njime.
I sa njime ko sa hajduk Veljkom
I sa starim protopop Nedeljkom...
Mjesec dana poslije očeve pogibije, zatvore mi i djeda Tanasija, prkosnog i nepokornog solunca, koji se nije mirio da živi pod okupatorom, koji im nije opraštao što su mu na pravdi boga ubili sina. Odveli su ga i koji dan kasnije i njega strijeljali.
Tako smo ostali sami ja i moja majka Dušanka – ja bio jedinac i nijesam imao ni brata ni sestre. Tako smo dočekali i kraj rata. Onda nastupile muke i inokoština – ogromno imanje, a nema ko da radi...
Ja nastavio školu, ali nijesam bio neki đak, jer, iskreno govoreći, nijesam nešto ni učio. Ipak, završio sam tih osam razreda – malu maturu, kako se to tada zvalo. Upišem i gimnaziju, ali sam već poslije prve godine napustio i vratio se u selo, na imanje. Stric mi jedan veli: šta će tebi bre škola kod tolikog imanja...
Ja pristasao. Igrao dobro fudbal i jednom u čast Prvog maja igrala Sirča i Ratina, tu jedno selo u susjedstvu – bilo to 1953. godine. Poslije te utakmice Ratina organizuje biciklističku trku Ratina – Vrba i natrag. Sa običnim biciklima, nema trkačkih, otkud u to vrijeme na selu trkački bicikl. Meni ovi moji Sirčani vele: ajde, bre, ti dobro voziš, prijavi se, i ja ih poslušam.
Bila nagrada gume za bicikl. Znaš šta je to bilo. Čudo! Kao da ti neko danas auto pokloni. Nije bilo nigdje guma za bicikl da se kupi. To se davalo nešto na neke bonove i mogli su da dobiju samo radnici koji biciklima dolaze sa sela na posao. Trebalo je da daš silu mesa, kukuruza, pšenice, pa da dobiješ gumu...
Sutra: POBJEDNIK
SA DRVENOM PEDALOM
Spasio partizansku četu
Kad je počeo Drugi svjetski rat i krenuo ustanak, moj otac, kako rekoh, otišao u četnike, ovdje tada svi bili u četnicima. Taj neki komandant Vasić, bio neki oficir u bivšoj Jugoslaviji, naredi jednog dana mom ocu da postavi zasjedu i tu u Sirči sačeka, razoruža i uništi Treću partizansku četu koja se povlačila sa Jastrepca. Bili u toj četi Pavle Jakšić, Koča Jončić, pa neki predratni general Simović... Moj otac postavi zasjedu, ali se onda digne i ode u Vitanovac presretne tu partizansku jedinicu i kaže im: ovuda ne možete proći sem ako ste riješili da izgubite glave i vi i mi, nego zaobiđite. Uputi ih gdje da se skelom prevezu preko Morave i izbjegnu bilo kakve nevolje – naredio i tom skeledžiji da ih preveze i da ćuti – nema plaćanja, nema ništa... Taj čiča, skeledžija – zvao se Drago Stojanović – tu na Moravi držao skelu i vodenicu, kasnije, poslije rata, zbog tog dobročinstva dobio penziju...