Piše: Budo Simonović
U nizu svakojakih uspomena - seća se dalje Radoš Čubrić - posebno pamtim jednu trku Prag – Varšava – Berlin, mislim da je to bilo 1965. godine - na kojoj nisam imao neki preterano veliki uspeh. Rus nosi žutu majicu i u jednoj etapi, nekako smo se odmah na startu pocepali u dve-tri grupe.
U prvoj grupi taj Rus sa žutom majciom – ja sam bio u drugoj. Dogodi se da se upravo tom Rusu sa žutom majicom desi kvar na biciklu i dok su mu pomogli i popravili defekt, on zaostao i dospeo u moju grupu. Sad on, ako misli da sačuva žutu majicu, mora da uhvati i priključi se onima iz prve grupe, jer u suprotnom gubi majicu.
U toj mojoj grupi bio još jedan Rus i on pokušava da povuče i pomogne ovom svom zemljaku i drugu iz reprezentacije. Poteže, ali za kratko - i jednog i drugog izdade snaga. Drugi i ne kreću, ne pokušavaju da podrže Rusa, a on jadan doziva ovog što je posustvao: „Jura, Jura, davaj, davaj...!“ Jura, siromah, ni da makne, potpuno posustao, viče: „Nje možna...!“ „Jura, davaj za rodinju!“ – viče onaj ponovo, a meni se diže kosa na glavi kad on u takvim trenucima spominje otadžbinu, pa se podih sa sedla...
„Ja rabotaju za tebja“ – doviknem mu na nekom mom ruskom i krenem u šprint, a on za mnom. Sustignemo tu vodeću grupu i ja ga uguram tu , a time mu i presudno pomognem da sačuva majicu...
Posle, na trci kroz Jugoslaviju 1966. godine, kada sam ja pobedio, nije došao taj Rus, ali došao njegov trener, koji je zapamtio kako sam ja pomogao njegovom vozaču i opazio kako su se protiv mene urotili Slovenci, Hrvati, pa i neki drugi. Dođe on kod mene i veli: Čubrić, ja vidim šta rade s tobom, moji će tebi pomoći, samo ti kaži šta treba, dal nekoga da love, koga da stopiraju, samo reci, nema problema. Ali nemoj ti direktno da diktiraš nego nađi nekoga ko će to da radi umesto tebe da ovi ne bi primetili. Bio tu jedan moj brat od tetke i ja mu kažem da ću ja njemu govoriti šta i kad treba, a on onda da se dogovara sa Rusima...
Tako i bilo: Rusi su mi, nema sumnje, mnogo pomogli da sačuvam majicu i konačno dođem do pobede. Dođem ja posle kod tog njihovog trenera i pitam koliko im dugujem, šta treba da platim. Ništa – veli on, a onda na moje uporno insistiranje, pita da li mogu da im nabavim dve pumpe za bisikla. Odem ja kod Talijana pa kupim pet pumpi, svakom vozaču po jednu, toliko ih bilo. Oni bog zna kako zahvalni: Rusi tada bili beda i sirotinja veća od nas...
Na trci kroz Kanadu 1963. godine bio sam treći, što je takođe bio veliki rezultat i za mene i za našu zemlju. Jednu etapu sam tada i dobio i Kanađani me zapazili i posle saleteli da ostanem i vozim za njih, nude mi debelu platu, a uz to da treniram i njihove mlade bicikliste i da mi i za to daju još jednu platu, ali im ja ništa ne obećam.
Vratim se kući, pričam mojoj Ljubici. Ona ni da čuje: gde da idemo u svet, tu deca, tu imanje, majka – i ja odustanem! Možda sam pogrešio, ko zna. Da sam ostao jedno desetak godina, ne bih verovatno znao šta ću s parama, ali ne bi bilo svih onih drugih zadovoljstava koja sam kasnije ovde doživeo.
Sjutra: Ošamario Slovenca zbog Jugoslavije