Ja sam, pored ostalog, i počasni građanin mog Kraljeva i zaista ne znam šta je još trebalo da dobije seljak iz Sirče koji je u gumenim opancima uskočio i dosegao vrh u jugoslovenskom biciklizmu – kaže Radoš Čubrić, dobroćudna delija, veliki biciklistički šampion koji i danas momački nosi breme godina i neumorno radi na svom imanju, iako je već zagazio u osamdeset i drugu i, uz sve ostalo, imao i jednu veoma tešku i rizičnu operaciju.
– Još dok sam se takmičio, ja sam osećao neke probleme u stomaku, nešto tuče čim se zamorim, ali ja nisam mnogo udarao tome na trag. Zavijala mi tu neka baba Darinka iz Lađevaca, neće li to proći, išao i u Vrnjačku Banju, ali ništa. Kad sam zadnji put išao na svetsko prvenstvo veterana, mene stegnu žestok bol u stomaku, ali ja i dalje po starom – ne pridajem tome neku važnost.
Konačno, pre dvadesetak godina sin me povede u Beograd kod nekog doktora Davidovića, stručnjaka za te aneurizme aorte. On pogleda i ne veruje, traži da se sve ponovo snimi i onda mi veli: pa čoveče, da li si ti još živ? Znaš li ti da ja svakog dana nekoga operišem od ovoga, ali u mojoj praksi još nisam video ovoliko proširenje aorte, a da nije pukla. Ako preživiš do jutra, ti si sutra prvi na programu za operaciju, iako imam već jednog predviđenog, odložiću ga, može taj i da pričeka...
Operisa me čovek, i eto, guram, još radim po ceo dan i još se ne bih pomerio nekim mladićima na ovim usponima samo kad se dohvatim bicikla...
Inače, kad podvučem crtu i okrenem se na taj životni put kojim sam stigao u ove godine, jedino što me malo boli i što osećam kao nepravdu jeste to što se nisam našao na spisku dobitnika te sportske penzije. Osećam se zbog toga nekako prevarenim povređenim i kao čovek i kao sportista. Nije zbog para, koliko stoga što bi mi to značilo i bilo satisfakcija za ono što sam dao i postigao u ovom sportu. Ubeđen sam da je to mnogo više od nekih prvaka sveta ili olimpijskih pobednika, posebno u nekim ekipnim sportovima, gde je za neke bilo dovoljno da su se našli na spisku reprezentacije, a samo takmičenje su presedeli i odgledali sa klupe.
A ja sam prevezao na biciklu blizu pola miliona kilometara i pobedio toliko trka, bio trostruki pobednik trke kroz Jugoslaviju, višestruki prvak Srbije, najbolji Jugosloven u trci na olimpijadi u Minhenu... – i poslije svega imam 21.000 dinara penziju!
No, nema veze, ja imam baštu, imam voćnjak, radim, zanimam se i nije mi presudno važno kolika mi je penzija, ali mi je nekako teško kao čovjeku i to sigurno nije dobra poruka onima koji dolaze, koji treba da se bore za čast i slavu, za boje otadžbine. Znam, naravno, da ja nisam, na veliku nažalost, izuzetak, tu su se ogrešili i o mnoge druge zaslužne sportiste, i ne samo sportiste. Predlagali su meni da se žalim, da se obratim nekome, da tražim svoje pravo, ali nisam hteo jer smatram da bi to bilo dodatno ponižavanje: ako se oni ne sećaju, ako su oni zaboravili, ako oni smatraju da ja i meni slični to ne zaslužujemo - neka im bude, neka im služi na čast...
Kraj
Nesreća
Ja bih, inače, uprkos svemu tome, iz punih usta mogao reći da sam sretan čovek, da smo sretna porodica, da nam se nije desila jedna velika nesreća. Sinovi su mi uspešni poslovni ljudi, od oba imam po dvoje divne i uspešne unučadi i da nije bilo te tragedije, sve bi bilo kako se poželeti može. Sinu Rajku je pre sedamnaest godina u saobraćajnom udesu poginula supruga Indira. Bila jedno prekrasno dete, završila arhitekturu kao i Rajko i u indeksu nije imala druge ocene sem desetke, imala velike uspehe na poslu, a onda sve to u trenu nestalo. Rodila nam i dve divne i uspešne unuke – Dinu i Lanu. Dina je otišla očevim i majčinim stopama; ona je jedan od pet studenata koji su dobili neku veliku svetsku stipendiju, a i Lana je odličan student. Obe već videle svet, Dina studirala u Španiji, Lana U Bolonji. Nema im samo majke da se raduje tome...Mlađi sin Radiša ima dva dobra i uspešna sina, iako neće da budu biciklisti kao što su im bili otac i deda...
Piše: Budo Simonović