Preveo i priredio: Slavko Šćepanović
Sedamnaest oficira, sedamnaest neprijatelja radničke stvari. Takav je bio redenik optuženih na tom suđenju.
„Blijedi. Pokunjeni. Ničega generalskog.”
Tačno. Ali kako su oni izgledali prije zarobljavanja?
Prema opštem obrascu, optužnica je izgledala ovako:
1. Orenburški korpus je, pod komandom generala Bakića ušao na kinesku teritoriju (početkom 1920. godine, podvukao V.Š.), da bi se, kao vojno-borbena formacija, sačuvao za borbu protiv Sovjetske vlasti;„ narodna divizija”, koja mu se priključila 1921. godine, pod komandom Takanjeva i Gnojevih, pripremali su se za oružanu borbu protiv Sovjetske Rusije;
3. U cilju pripreme za svrgavanje Sovjetske vlasti, general Bakić, sa štabom, stupio je u vezu sa Japanom i sa mongolskim carem.
4. Izvršavajući Ungernovu naredbu broj 15. samostalni Orenburški korpus i „narodna divizija” učestvovali su u zajedničkom oružanom napadu na Sovjetsku Rusiju.
Jezgro optužnice, koja se ne može ni umanjiti ni osporiti, glasi: Optuženi su organizovali oružani napad na Sovjetsku Rusiju. Zbog toga su sedamnaestorica optuženih bili u „Sosnavki”.
Ali zašto sedamnaest? I zašto baš oni?
Kao i svaka avanturistička vojna akcija, organizovanje ovog napada je bilo prekriveno velom potpune tajnosti. Samo je šačica oficira znala kuda se i zbog čega skita šest hiljada Bakićevih vojnika, koji su iznenadno napustili zidove od nepečene cigle na rijeci Emilj, a potom i u opsadi srušenu tvrđavu Šara-Sume. U sprezi sa Bakićem bio je preduzimljivi, surovi i lukavi Kajagorodov, sa kojim su jedno vrijeme kontakti ostvarivani putem šifrovane pošte, ili direktno preko glasnika i kurira iz jedinice koja mu je bila specijalno dodijeljena. Bakić je bio uvjeren da se kreće pod neprovidnom crnom zavjesom i da će se obrušiti na Sovjete kao grom iz vedra neba. Ali negdje u Nikolajevsku je bio postavljen ekran za posmatranje i praćenje, na kojemu se nekim čudom projektovalo svako kretanje korpusa.
Prelistaćemo taj predmet.
Informativno-političko pismo Sibirskom birou CK Partije. Ono je datirano 1. decembra 1921. godine, i upućeno komitetima šest gubernija: Novonikolajevskoj, Altajskoj, Omskoj, Tomskoj, Jenisejskoj i Irkutskoj:
„...Ostaci Ungernovih bandi poslije njegove likvidacije ušle su u Kajlar... Manje Ungernove grupe tumaraju po unutrašnjosti Mongolije”.
I dalje o Bakiću:
„...Zapazili smo povezanost Bakića sa Kajgorodovim kod KOŠ-Agača. Očigledno, oni nijesu uspjeli da se sretnu i Bakić se vratio u Mongoliju.”
Poslije poraza Bakića, 25. oktobra, u rejonu Honur Ulen partijske organizacije su u sledećem informativno-političkom pismu Sibirskog biroa obaviještene da je njegov odred pošao u pravcu Kabdoa, da se dio tog odreda odvojio i priješao na stranu Sovjetske Rusije, gdje nam se predao... Drugi dio odreda je, pod komandom generala Karnauhova, sa oko trista do četiri stotine ljudi, pošao južno od Kobdoa u pravcu Tibeta, sa ciljem da se navodno samolikvidira. Sam Bakić je krenuo na Ulankom, težeći da se probije u Urjanhaj.
Ranjena zvijer tražila je sigurno utočište, vukući za sobom svoju sjenku, svog pratioca, ekspedicioni korpus pete armije, koji je formiran odlukom Sibirskog biroa.
Nova bitka u rejonu takozvanog Ruskog doma sa odredom crvenih partizana Kočetova. Bakić, do nogu potučen, pobjegao je u Mongoliju. Bila je to kapitulacija pred djelovima Haton-Batora.
Gotovo u isto vrijeme, a to je januar 1922. godine, opunomoćeni predstavnik Narodnog komesarijata inostranih poslova RSFSR za Sibir i Mongoliju, B. Šumjacki obavještava Sibirski biro iz Irkutska, direktno telefonom, o detaljima tog događaja.
Šumjacki: Što se tiče Bakića, koji je zarobljen sa još četiri generala, preduzete su mjere da ga vlada Mongolije, bilo kuda da je usmjeren, sprovede u Urgu i preda nama...
A malo kasnije, ujutro, na radnom stolu Šumjackog, već je ležao poštanskim kolima dopremljen svežanj papira sa pet pečata karmino-crvene boje u obliku srpa i čekića. Oni se i sada mogu vidjeti u prvom domu istražnog materijala. U gornjem desnom uglu svežnja je broj 44, koji je napisao istražni sudija za veoma važne predmete. Na prvoj strani četiri vertikalna reda mongolskog veza, zatim ruski „POTPUNO TAJNO” i na kraju sasvim čitko: „sa upućenih dvadeset ljudi – ratnih zarobljenika.”
Na situ vremena našlo se njih sedamnaest: general Bakić, general Smoljnin-Tervand, general Stepanov-Razumnik, general Kirbman, general Šemetov, general Kolokoljcev, zatim sedam pukovnika, jedan kapetan, jedan potporučnik i na kraju jedan pop.
Krivica optuženih bila je tu, stajala je pred neoborivim, detaljnim konkretnim dokazima i, makoliko to izgledalo čudno, imala je karakter zajedničke optužbe. To je prije bila optužnica korpusa, nego okrivljivanje pojedinaca. Čitalac će pitati: Pa kako su im onda sudili?
Iljin i Filimonov, opunomoćenici posebnog odjeljenja Zlatoustovske streljačke divizije počeli su istragu, a zatim Štejnberg, koji je obavljao istragu u vezi sa posebno važnim pitanjima Vrhovnog štaba, sakupili su činjenični dokazni materijal koji, istina, nije u potpunosti bio u skladu sa njihovom logikom i njihovim prepariranjem, ali je njegov najglavniji dio bio okrenut u potrebnom pravcu, i u potpunosti je pojačavao individualne optužnice.
Izvlačimo papire iz svežnja, prelistavamo, čitamo. Pod lupom plove riječi, oživljavaju događaji, slike, mitinguju i pucaju crveni i bijeli, užurbano se smjenjuju skice borbenih položaja. Pred nama su pisma i naredbe Kolčaka, Dutova, Ungerna, Ananenkova, Kajgorodova, Bakića, prepiska Bakića sa „njegovom svjetlošću” mongolskim carem, sa knezovima, jednim od kineskih generala, sa gubernatorom, sa ženom, otvorene stranice, crveni službeni papiri, intendantska arhiva, referati i izvještaji, raporti, službene informacije, spiskovi generala, drugih oficira i činovnika ratnog vremena, prijedlozi za nagrade, ugovori o dopremanju mesa, dnevnici, pjesnički opusi, zapisi o kockarskim dugovima, donekle naduvene intimne poruke, avaj sve to sada pothranjuje mrlje i nesporazume.
Sve je to bilo neophodno i nalazilo se tu, na licu mjesta upotpunjeno, i služilo je za formiranje državne optužnice.
Za svakog od okrivljenih istraga je formirala posebnu knjigu dokaznog materijala. U nekim slučajevima je to bila povelika knjižurina, među čijim koricama je bilo sakupljeno mnoštvo papira i papirića, a druge su bile nešto skromnije, tanje, ali je svaka od njih imala svoj zaključak. Sedamnaest potočića slivali su se u jedno korito, koje je predstavljalo zajedničku optužnicu, iza koje je stajala Sovjetska vlast.
Kada bi ustao novi optuženi, predsjedavajući je mijenjao knjigu i ispitivanje je bilo izuzetno konkretno.
(Nastaviće se)