Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Sofija Andrejevna nije mogla nikako da shvati, niti da prihvati da je njena kćerka Saša na očevoj strani i da podržava Čertkova, pa je veoma često dolazilo do međusobnih žučih rasprava i nekontrolisanih svađa. Sofija Andejevna je 23. jula 1910. godine zapisala: „Od ranog jutra Lav Nikolajevič se osjećao loše. Imao je temperaturu – 37,4 stepeni, puls mu je bio ubrzan, osjećao je malaksalost, slab mu je i želudac i jetra i skoro sve mu je bilo loše, a ja sam sve to znala.
Ako sam pokušala da mu dam bilo kakav savjet, ili mu se obratila sa posebnom nježnošću, bilo šta da sam mu rekla, uvijek sam naišla na njegovu odbojnost. I tako se stalno ponaša od kada je bio u gostima kod Čertkova. Evo, večeras je opet došao Čertkov. On je rekao Saši da ga pozove kad je išla u Teljatinke, a takođe pozvala je i Goldenvejzera, kako bih ja pomislila da ima druge namjere i skrenuo pažnju sa glavne teme. Ali sam i ja ušla u sobu kod Lava Nikolajeviča i uporno sjedjela sa njima, dok Čertkov nije shvatio da ja neću da izađem i da ga neću ostaviti nasamo sa Lavom Nikolajevičem. Na kraju je otišao, rekavši Lavu Nikolajeviču da je došao samo da ga vidi dok je još u životu, a ja sam dodala, podsjećajući ga na njegove riječi, „kako on ne razumije takvu ženu, koja se čitav život bavi ubujanjem svoga muža i da ću ga ja ubiti”.
Kad sam saznala da će Čertkov opet da dođe kod nas, to me je mnogo potreslo i ja sam se rasplakala, a u međuvremenu je prolazila Saša pred mene, glasno je otpljunula i zamalo mi nije pljunula u lice i drsko dobacila: „Sami đavo zna koliko si mi dosadila sa tim pričama!”
Jednostavno mi nije jasno kako se može na taj način majka vrijeđati, koja joj lično nije ništa loše uradila i nije joj rekla nijednu ružnu riječ.
Imala je grozan izraz lica i na njemu se vidjela drskost i oholost. Kakvo bezobrazno stvorenje. Kad sam vidjela toliku zlobu, odvratnost i mržnju u njenim očima, tada sam samo poželjela smrt. Neshvatljivo mi je da ta žena nema ni trunke osnovnog pristojnog ponašanja prema svom najbližem, koji joj nije napravio ni najmanje zlo”.
Sofija Andrejevna je pokušavala na sve načine da otkrije tajnu o dogovoru dva prijatelja. Te iste godine 24. aprila zapisala je u svom dnevniku: „Opet je Čertkov dolazio ipred večeri i čula sam da se Lav Nikolajevič došaptava sa njim. Lav Nikolajevič ga je pitao: „Slažete li se sa onim što sam vam napisao?” A on mu je odgovorio: „Naravno da se slažem”. Nastavili su da šapući, ali nijesam mogla da razumijem o čemu govore.
Kad sam ga ponovo pitala, sa suzama u očima, da mi kaže o kakvom je dogovoru riječ, on je smrknuta lica punog zlobe odbio da mi kaže. Lava Nikolajeviča ne možeš prepoznati. Opet sam pala u očaj i uzela bočicu sa opijumom. Neću da ga još popijem, samo zato da im ne napravim zadovoljstvo mojim samoubistvom, a između ostalog i kćerki Saši. Ali me oni strašno nerviraju i muče. Zdravlje Lava Nikolajeviča se popravlja i on će sve da napravi, samo da me nadživi i da nastavi svoj život sa Čertkovom. Oh, kako bih rado popila ovaj otrov i da Lavu Nikolajeviču ostavim poruku: „Sad si slobodan”.
Sinoć mi je Lav Nikolajevič zlobno dobacio: „Konačno sam odlučio da budem slobodan i da ni na što ne obraćam pažnju”. Jasno mi je ko će da pobijedi, ako me on zove na borbu.
Moja jedina odbrana je – smrt i to će biti moja prava osveta, a njemu i Čertkovu velika sramota, jer su me oni ubili. Znam da će reći da sam poludjela. A ko me je doveo do ludila? A ipak mi je žao mog nekadašnjeg i voljenog Lava. Plače mi se...A on, moj muž, mogao bi da me spasi, ali on to neće.
27. jula je zapisala: „Opet nijesam spavala cijelu noć. Srce me boli i muči neobaviještenost o tom dogovoru sa Čertkovom i šta piše u tom papiru, koji je juče potpisao Lav Nikolajevič. (Očigledno, to je bila dopuna testamenta, koju je sačinio Čertkov, a Lav Nikolajevič samo potpisao).
Taj papir je osveta meni i za dnevnik i za Čertkova. Jadni starac! Šta nam priprema za uspomenu, nakon njegove smrti. Naslednici neće ništa dati Čertkovu i sve će mu osporiti, zato što ga svi mrze i svi vide njegovu podlost i lukavstvo prema starcu. Kako se i očekivalo, L. Nikolajevič se nije ni suprostavljao svemu ovom.
Jula 27. naveče Bulgakov je poricao svoje učešće i prisustvo potpisivanju papira od strane Lava Nikolajeviča. Moguće je! Ovdje mi ništa nije jasno. Kad sam pitala kćerku Sašu šta ona zna o papirima, očevom testamentu i tajnim pregovorima Lava Nikolajeviča i Čertkova, ona mi je, kao i uvijek, drsko i pakosno odgovorila da neće ništa reći. Zar ih nije sramota da kriju tajne od mene zajedno sa Čertkovom”.
(Nastaviće se)