Piše: Veselin Lazarević
Ova, takozvana kancelarijska munuskula, živošću poteza produžila je slova ispod i iznad reda, tako da je jedno slovo moglo da ima više oblika. Kurziv se razvio iz brzopisa i zamijenio ga kao tip moderne ćirilice, koja se odlikovala povezanim pisanjem slova. Najveći dio građe za proučavanje ćiriličnog pisma i srpskoslovenskog jezika nastao je na starim raškim, zetskim i humskim dvorovima, a nešto kasnije i u bosanskoj banovini i dubrovačkoj opštini.
Redakcija staroslovenskog jezika prolazila je kroz različite pravopisne škole. Uglavnom, mogu se razlikovati tri faze srpskoslovenske ortografije. Rana – glagoljsko-ćirilska, razvijeno- ćirilska i pozna-ćirilska. Obično ih nazivaju užim geografskim imenima, iako su primjenjivane širom srpske države. Zetsko humska je najstarija ortografija. Naslanjala se na glagoljski pravopis i na staroslovenske tekstove sa starom pravopisnom tradicijom... U srpskoj državi on je u 13. vijeku, djelovanjem Svetog Save i pod uticajem Hilandara zamijenjen razvijenijom, takozvanom raškom ortografijom. Za nju su karakteristični prejotovani vokali: i, a, ja i ie u je, preuzeti iz istočnijih slovenskih redakcija. U poznoj ortografiji, tokom 14. vijeka, prorijedila se primjena ovih vokala, djelimično se povratilo debelo jer, a uvedeni su akcenti i pisanje uskog i ispred samoglasnika... Ona je nazvana resavskom ortografijom, jer ju je teorijski definisao i najdoslednije primjenjivao Konstantin filozof Kostenečki u manastiru Resavi ili Manasiji, u doba despota Stefana Lazarevića. U praksi, ona se u poznijoj srpskoj pismenosti kombinovala sa odlikama raške ortografije. Kao najreprezentativniji spomenik zetsko-humske škole izdvaja se Miroslavljevo jevanđelje, pisano krajem 12. vijeka. Pisano izuzetno lijepim, krupnim ustavom ćirilice, ovo djelo je važno, ne samo kao najstariji nedatirani rukopis redakcije staroslovenskog jezika, nego i kao remek djelo stare kaligrafske i slikarske umjetnosti. Na tankim bijelim pergamentnim stranicama sjedinjeni su istočni tekst jevanđelistara i zapadni umjetnički slikani inicijali, minijature i ornamenti u crvenoj, zelenoj, žutoj, smeđoj i zlatnoj boji. Na tom ukrašavanju radio je Grigorije Dijak, kako se sam potpisao na jednom od četiri zapisa na kraju knjige. Izričito bilježi da je pisao alilujare i ukrašavao ih zlatom, knezu velikoslavnom Miroslavu, sinu Zavidinu. Taj posao, svakako, nije radio sam. Pretpostavlja se da je postojao najmanje još jedan prepisivač, i to glavni, nazvan Vaseleon, po zagonetnoj riječi ispisanoj na kraju rukopisa. Obojica su, nesumnjivo, prepisivali i druge knjige, jer im je to bila profesija. Naime, vjeruje se da je na dvoru kneza Miroslava, najmlađeg brata velikog župana Stefana Nemanje, u njegovom utvrđenom gradu, Bijelom Polju, postojao skriptorijum za pisanje i prepisivanje knjiga. Zanimljivo je da su dva krsta, sa potpisima velikog župana Stefana Nemanje i kneza Miroslava , na latinski pisanom ugovoru o miru s Dubrovnikom, od 20. septembra 1186. godine, prvi datirani rukopisi iz Nemanjićkog perioda. Tu je još jedan potpis kneza Miroslava na latinskoj povelji, pisanoj 17. juna 1190. godine.
Najznačajniji datirani srpski rukopis, pisan na latinskom, ali i na srpskom narodnom jeziku, svakako je povelja bana Kulina, od 29. avgusta 1189. godine. Sačuvana su tri primjerka povelje od tri različita pisara. Jedan je Dijak Radoje. Djelo je kratko. Bosanski ban Kulin upućuje povelju u Dubrovnik, u kojoj utvrđuje mir. Iz tog perioda značajna su još dva nedatirana rukopisa. Nažalost, u doba Prvog svjetskog rata, Hilandarskoj povelji Stefana Nemanje izgubio se svaki trag. Sačuvan je samo snimak koji se čuva u arhivi Srpske akademije nauka i umjetnosti. Vukanovo jevanđelje, posle Miroslavljevog, najstariji je inumirani srpski rukopis završen je, najvjerovatnije, 1202. godine. Starac Simeon, glavni prepisivač, u podužem zapisu na kraju knjige pominje razmirice samodržne vlastele i časni vijenac koji je Hristos dao velikom županu Vukanu.
Iz zapisa se vidi da je jevanđelje ispisano u nekoj pećini u blizini Rasa, najstarije prestonice srpskih vladara. Krajem 12. vijeka, sačuvano je, s manjim i većim oštećenjima i nekoliko kratkih natpisa na tvrdom materijalu. Miroslavljev na crkvi Sv. Petra u Bijelom Polju, Blagajski u Blagaju kod Mostara , Grdov nadgrobni natpis u selu Policama, kod Trebinja, Povaljski u Povljima, na ostrvu Braču, Kulino u blizini sela Vukašinovići kod Visokog i natpis na kamenu iz sela Podbrežje, kod Zenice.
Svi ovi ćirilski rukopisi i natpisi nastali su u vrijeme postepenog prelaza od opšte južnoslovenske Ćirilo-Metodijske pismenosti, strogo religiozne obredne književnosti ka nastajanju posebnih južnoslovenskih književnosti.
(Nastaviće se)