Piše: Veselin Lazarević
Oružani sukob većih razmjera je spriječen intervencojom velikih sila, koje su u julu 1862. godine sazvale Konferenciju radi rješavanja srpsko-turskog spora. Poslije dugih pregovora donijeta je odluka da se Turci isele iz Srbije, sem iz Beograda, Šapca, Smedereva i Kladova, da se poruše utvrđeni gradovi Soko i Užice, i da srpska vlada plati Turskoj odštetu za napuštena imanja u Srbiji.
Na osnovu ove odluke, Turci su se do kraja 1863. godine iselili iz cijele Srbije, sem iz Malog Zvornika i Sahara na Drini i pomenutih utvrđenih gradova. Nekoliko godina kasnije, Turci su napustili i ove gradove.
Sultanov ferman pročitan je 19. aprila 1867. godine, i tada je Ali Riza-paša predao ključeve kalemegdanske tvrđave knezu Mihailu.
Dana 6. maja 1867. godine poslednje turske trupe su napustile Beograd. U ovo vrijeme je Turskom carevinom vladao sultan Abdul Aziz, kojeg istorija pamti kao čovjeka kojeg je uveseljavalo 400 muzičara, čuvalo oko dvjesta tjelohranitelja, trista kuvara je brinulo o njegovoj ishrani, a o konjima je brinulo oko 200 štalskih momaka.
Upamćen je i po tome što je kupovao oklopne brodove za koje nije imao posadu, a i investirao je u lokomotive za koje nije imao šine. Sultan Abdul Aziz je u časovima dokolice lovio kokoši po prostorijama svoje palate. Za njegove troškove carevina je morala da obezbijedi više miliona funti godišnje, pa je država konačno bankrotirala. Možda baš zbog ove srećne okolnosti po Srbe Turci predaju i gradove knezu Mihailu 1867. godine.
Abdul Aziz, koji je inače, njegovao panični strah od vatre i trovača, smijenjen je 1876. , a iste godine je pronađen mrtav. Strah od trovanja je ipak bio opravdan.
I u Srbiji se sprema smaknuće kneza Mihaila. Protiv njega je sklopljena zavjera. Glavni organizatori i izvršitelji atentata na kneza bili su braća Radovanović – Kosta, Pavle i Đorđe, koji su se svetili zbog četvrtog brata, Ljubomira, koji je bio utamničen zbog nekakvog falsifikata.
Glavni izvršilac, Kosta Radovanović, bio je prilično imućan i ugledan trgovac. Neobično je da su neposredni pomagači u ubistvu bili Lazar Marić, bivši predsjednik Beogradskog okružnog suda i trgovac Stanoje Rodić.
Istoričarima nije potpuno jasna uloga kneginje Perside Karađorđević, čija su braća osuđena zbog umiješanosti u zločin. Atentat je izveden u nedjelju, 10. juna 1868. godine. Knez je tog dana, u kočijama, ušao u Košutnjak, najljepši park Beograda. UZ njega je bio i ađutant Svetozar Garašanin, sin Ilije Garašanina, a u kočijama su, do kneza, sjedele Anka Konstantinović, njegova sestra od strica, i njena kćerka Katarina, sa kojom je knez imao namjeru da se oženi. Ova skaradna veza bila je omrznuta od crkve i narodnih predstavnika, ali se čini da je zaljubljeni knez ipak donio odluku u korist ljubavi. U Košutnjaku ih čekaju zavjerenici, Pavle i Kosta Radovanović, u svečanim odijelima i cilindrima na glavama. Knez Mihailo je ubijen sa tri hica, a stradala je i Anka Kostantinović, koja je svojim tijelom pokušala da zaštiti kneza, dok je ađutant Garašanin ranjen pao sa konja i onesvijestio se. Katarina je lakše ranjena, pridržavajući mrtvog kneza.
Zavjerenici su bježali niz Košutnjak prema Topčideru, ali ih je spazila i pohapsila vojna patrola. Izvedeni su na saslušanje istog dana, a glavnu riječ je vodio Nikola Hristić.
Presuda je glasila – smrt. Tokom istrage je utvrđeno da su u zavjeri učestvovala dva oficira i 14 civila. Osim četvorice braće Radovanovića, na smrt su osuđena i braća kneginje Perside, Nenad, Simo i Svetozar.
Presude oficirima Đorđu Mrsajloviću i Nenadu Nenadoviću izvršene su u kalemegdanskom donjem gradu, ispred kapije Karla VI, a strijeljanje ostalih izvršeno je na Karaburmi. Ministar vojni Milivoje Petrović Blaznavac, koji je, posle atentata, praktično preuzeo svu vlast u zemlji, nije pomilovao nikoga. Čak ni one čija je uloga u pripremi anentata bila skoro periferna. Vlada je prikrila dokumenta sa saslušanja o uzrocima atentata. Javnosti je samo rečeno da su strani plaćenici ubili kneza Mihaila, i da su kažnjeni smrću.
Dinastija Obrenović je ipak uspjela da preživi, sve do 11. juna 1903. godine, kada su ubijeni kralj Aleksandar i kraljica Draga Obrenović. Na ovaj način je i ugašena loza Obrenovića... Sledeći događaji su više-manje poznati, pa ih nećemo ni navoditi.
Kada pričamo o Beogradu kao bastionu hrišćanstva ne pčostoje pretjerivanja, impulsivnost beogradske priče je potpuno prirodna i dramatična, iako nam tvrđava Kalemegdan, danas, ne može baš posvjedočiti o taloženju raznoraznih kultura, zbog svog rušenja i dograđivanja, ali ćemo, ipak, uz malo napora prepoznati neobično dubok trag vjekova...(Kraj)