PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Isključeni iz državne službe, ustavobraniteljski prvaci bavili su se svojim poslovima i nijesu prekidali opozicionarsku djelatnost. Oni su uspješno organizovali i izveli Vučićevu bunu (1842) i prinudili kneza Mihaila da bježi iz zemlje. Garašani su bili glavni organizatori bune u Beogradskom okrugu. Znoj i krv Garašanina uzidana je u temelje ustavobraniteljskog režima. Kneževe pristalice uhvatile su Milutina kod Barajeva i odsjekle mu glavu, a sjutradan su isto uradili sa Lukom (Milutinovim sinom prim.prir.) u Grockoj. U vrijeme bune Ilija je boravio u Vlaškoj, gdje je ranije otišao da obavi poljske radove na porodičnoj mošiji. O porodičnoj tragediji izvijestili su ga pobunjenici, i on je bio, uz groznicu koja ga je prethodno bacila u postelju, „ovim užasnim izvestijama ubijen”. Ilija Garašanin i Stojan Simić odmah su pohitali u zemlju.
Na Mitrovdan 1842. godine knez (Aleksandar Karađorđević –prim.prir.) ukazom je imenovao Savjet, a za savjetnika postavio Iliju Garašanina. Istog dana, drugim ukazom, dodijelio mu je još jedno zvanje – pomoćnika ministra unutrašnjih poslova. Njega, izgleda, nijesu mogle mimoići dvostruke obaveze i on ih je savjesno obavljao.
Rusi su uslovili priznanje drugog izbora kneza Aleksandra (Vidovdan 1843) odlaskom iz zemlje Vučića i Petronijevića. Narodna skupština sastala se u Kragujevcu 9. i 10. avgusta radi donošenja odluke o ovom zahtjevu. Drugog dana rada skupština je prihvatila ruski zahtjev na insistiranje Vučića i Petronijevića, uvjerenih da je to jedino rješenje i da je privremeno. Tog dana knez je ostao bez predsjednika vlade i ministra spoljnih poslova (Petronijević) i ministra unutrašnjih djela (Vučić). Devet dana kasnije oni su napustili Srbiju.
Knez se našao u nezavidnoj situaciji – njegov izbor je potvrđen, ali je ostao „bez dva najkrepča stuba”. Istog onog dana kada je Skupština prihvatila udaljenje dvojice ustavobraniteljskih prvaka, knez se obratio pismom Iliji Garašaninu. Ocijenivši da se nalazi u „viru burni zamešateljstva”, knez mu se, iako su o tome usmeno razgovarali, obraća pismeno i odaje priznanje na iskrenosti, revnosti i „bez odmornom otpravljanju” državnih poslova i poziva ga da mu pruži pomoć u zaista kritičnom trenutku. Knez mu je ponudio „mesto opšćepočitajemog našeg G. Avrama, do povratka njegovog, koje daj Bože da bi što skorije bilo, u kačestvu privremenog mog predstavnika i popečitelja inostrani dela, zastupati izvolite”. Bio je u trideset drugoj godini života kada mu je ponuđeno najviše državno zvanje, ali on ga nije prihvatio.
Garašaninov odgovor nije sačuvan, pa ne znamo čime je pravdao odbijanje visokog položaja. U pismu Petronijeviću on je naveo dva, a ostale je prećutao, jer „drugo sve samo bi ustmeno mogao pripovedati’’. Prvo, ne osjeća se sposobnim za takvu dužnost i, drugo, mjesto ministra unutrašnjih poslova prepustio bi Stefanu Petroviću Knićaninu, kojeg oni nijesu predvidjeli za taj položaj. „Verujte mi tako premnogo posla imam da sam zbunjen”, pisao mu je 22. septembra 1843. godine i usuđivao se da posavjetuje znatno starije i iskusnije političare: „Ni u najvećoj jarosti nemojte ništa bez predostrožnosti činiti ni preduzimati”.
Kriza oko upotpuvanja vlade riješena je tako što je knez postavio Aleksu Simića za Petronijevićeva zamjenika, a „člena Soveta polkovnika i kavaljera Iliju M. Garašanina za popečitelja vnutreni dela” (6. oktobra 1843).
On je dužnost ministra unutrašnjih djela obavljao dugo, do 1852. godine. Ovo ministarstvo objedinjavalo je policiju, vojsku, privredu, zdravstvo i saobraćaj. Garašaninova uloga u učvršćenju i stabilizovanju ustavobraniteljskog režima bila je prvorazredna, posebno u vrijeme odsustvovanja Vučića i Petronijevića. Tih dana on je bio prva ličnost režima. Sve akcije i bune Obrenovića uspio je da suzbije i uguši. Budnim okom pratio je svaki pokret protjeranih kneževa.
Godine 1844. Garašanin je čvrst stub ustavobraniteljskog režima. On je pratio Obrenoviće, suzbijao bune, mirio ustavobraniteljske prvake, i činio sve da vrati u Srbiju Vučića i Petronijevića. Osim što je bio u stalnom kontaktu sa konzulima u Beogradu, on je održavao redovnu prepisku sa Lazarom Todorovićem, srpskim kapućehajom u Carigradu, kao da je on, a ne Aleksa Simić, bio ministar spoljnih poslova.
Povratak Vučića i Petronijevića u Srbiju septembra 1844. godine donio mu je značajno olakšanje u obavljanju državnih poslova. Ugušenje Katanske bune, koja je izbila narednog mjeseca, nije više bilo isključivo njegova briga. Vučić je dolazio do izražaja, kao kabinetski savjetnik, s velikim ovlašćenjima. Garašanin je zadržao savjetničko mjesto i Ministarstvo unutrašnjih djela, a Avram Petronijević vratio se na položaj predsjednika vlade i ministra inostranih poslova. Krajem godine, kada je sastavljao Načertanije, Garašanin je bio rasterećen nekih državnih obaveza, pa je tom poslu mogao da posveti više pažnje.(NASTAVIĆE SE)