PRI­RE­DIO: MI­LA­DIN VELj­KO­VIĆ


Milankovića je posebno interesovala analitička metoda rešavanja konkretnih inženjerskih (praktičnih) problema. Istina, postojala je jednostavnija, lakša i očiglednija grafička metoda. Nju su, mahom, tada koristili ne samo studenti nego i renomirani inženjeri. Milanković je zapazio da ta metoda ima niz nedostataka, posebno kada su u pitanju složeniji i suptilniji konstruktivni računi. Upravo su tada počeli da se grade veći i komplikovaniji objekti od armiranog betona gdje su statički proračuni bili od presudnog značaja. Milankovića je umnogome ta oblast posebno privlačila i ukazivala mu na dalji put njegovog stručnog i naučnog usavršavanja i napredovanja.
Upravo u vrijeme kada je Milanković slušao predavanja Johana Brika o građenju mostova, austrijskim visokim tehničkim školama dato je pravo da mogu dodjeljivati doktorske titule. Trebalo je, naravno, da kandidati izrade odgovarajuću naučnu disertaciju u kojoj bi iznijeli neke originalne sopstvene rezultate iz oblasti tehničke discipline kojom su se bavili. To je mladog Milankovića neobično obradovalo i podstaklo da nastavi svoje studije i da proživi još koju godinu u Beču, i da „jedan dio svoje očevine žrtvuje tom produženju svojih studija“, podvlači u svojim Uspomenama.
Uporedo sa studijama Milanković je provodio dosta ugodan i lagodan život u Beču, velikom i starom evropskom gradu. Posebno ga je privlačila opera pa je redovno išao na predstave ove nadaleko poznate muzičke kuće. Uspijevao je da obezbijedi mjesto u posebnoj loži koja je imala mnogo nižu cijenu karte od ostalog „otmenog“ dijela, ali se odatle mogla pratiti i slušati svaka predstava sa velikom pažnjom.
Mladom i situiranom studentu nijesu bile strane ni mnoge druge radosti života koje pruža jedna velika i stara prestonica. O svojim ljubavnim vezama piše diskretno i nenametljivo, ali se sa posebnom pažnjom osvrnuo na vezu sa Alisom, rođenom u Udinama, od oca Njemca i majke Italijanke. Za nju kaže da je bila izvanredne ljepote, graciozna i razmažena i da je imala mnogo ljubavnika. Milanković pobliže navodi njene prethodne veze, posebno sa nekim mađarskim plemićem sa kojim je putovala po raznim mondenskim evropskim gradovima. Ovaj je svoju mladu i lijepu ljubavnicu mazio i neograničeno volio, ali je, istovremeno, bio jako ljubomoran. Zime su provodili u Nici i Montekarlu, a ljeti su putovali po raznim gradovima Evrope. Milanković ističe da nije mogao da ustanovi razlog razlaza Alise sa njenim ranijim, bogatim ljubavnikom, ali je u pitanju vjerovatno bila ne samo ljubomora bogatog plemića nego i nestalna i koketna Alisina priroda. Kasnije je saznao od jednog svog kolege inženjera da je prvi Alisin ljubavnik izvršio samoubistvo.
I Alisin život u Beču, gdje se stalno naselila, bio je, takođe, pun raznih avantura. Često je mijenjala ljubavnike (on navodi njih četvoricu prije nego što se upustila u intimniju vezu sa Milutinom). Ta ljubavna veza je, naravno, bila izuzetno veliki izdatak za mladog inženjera. Sa svojom ljubavnicom se često vozio fijakerom, a vodio ju je i na skupe zabave. Trebalo je izdvajati pozamašna sredstva kako bi mogao održavati takav mondenski način života. U društvu sa tako lijepom, otmenom i elegantnom ženom je, razumljivo, uvijek izazivao znatiželjne poglede društva u kojem bi se našao. U tim danima neizmjerne radosti i provoda u srcu i duši mu je bila deviza „Uživaj u svojoj mladosti dok joj je vrijeme“ (ovo su, zapravo, stihovi Florentinca Lorenca Medičija, zvanog Veličanstveni iz 16 vijeka).
Milanković dalje, na slikovit i veoma plastičan način, opisuje kako je došlo do potpunog razlaza sa ovom njegovom emotivnom vezom. Znao je da Alisu nikako ne može „prevaspitati“ niti joj dalje pružati odgovarajuća zadovoljstva. Ona su ga veoma skupo koštala pa su, naravno, prevazilazila njegove finansijske mogućnosti. Upravo mu je tada pomogao jedan iznenadan, ali po njega veoma koristan događaj. Njegova građevinska firma, u kojoj je radio kao glavni projektant i statičar, dobila je posao za izgradnju kanalizacione mreže u gradu Košice (za posao je, inače, pored firme preduzeća Pitel bilo angažovano još jedno kompanjonsko društvo iz Mađarske). Tu okolnost je Milanković iskoristio da bi ponudio svojoj ljubavnici Alisi da sa njime otputuje u Košice, ali na duže vrijeme (na dvije godine).
Kada je Alisi predočio palanku Košice, sa svim pojedinostima koje tamo vladaju, mlada dama se začudila da je njen ljubavnik prihvatio ponuđeni posao. „Nijesi lud da ideš tamo“, rezignirano mu je kazala. „Moram“, kratko je odgovorio. Tražila je da otkaže taj posao ili, pak, da napusti firmu u kojoj je radio i nađe drugo namještenje. Milanković je, naravno, odbio takav predlog jer je dobar dio svega toga zapravo sam iskonstruisao kako bi bio uvjerljiviji i time, zapravo, odbio Alisu od sebe. Uspio je u tome. Kada joj je, na kraju, rekao „Pa pođi sa mnom“, ona mu je odlučno odgovorila „Nijesam luda! Znam ja te palanačke gospođe! Gledale bi na mene kao na pravo čudo!“
Alisa je odlučila da napusti Beč i da pođe kod svoje tetke koja je živjela u Nici. Ispratio ju je sa Južne željezničke stanice u Beču kada je krenula kod tetke, majčine sestre. Oboje su bili tužni, kako to ističe Milanković: „Putničku kartu prve klase nabavio sam joj dan ranije. Kad izađosmo na peron, poče tako da jeca, no kada uđe u vagon i pojavi se na prozoru, udari u takav plač, a kada mi pruži ruku za oproštaj, toliko grčevito da se jedva otkačih kada je voz bio u pokretu... Brišući suze, pođoh kući i uputih se ka tramvajskoj stanici. Tada primijetih da nemam više ni prebijene pare u džepu. Ali me taj ispražnjeni džep obradovao kao jasan dokaz da ostavljam svoj dotadašnji mondenski život i da se vraćam svojoj staroj ljubavi - nauci.“
(NASTAVIĆE SE