PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Vuk Karadžić je zabilježio događaj koji se desio 1678. godine u manastiru Ostrogu, kojom prilikom su čudotvorne mošti Sv. Vasilija prenesene u crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice. Tome je, naime, prethodio slučaj kada se igumanu manastira Sv. Luka u Župi nikšićkoj Rafailu Kosijerevcu Sv. Vasilije javio u snu, i naredio mu da ode u manastir Ostrog i da otvori njegov grob. On je san ispričao bratiji u manastiru, ali oni tome nijesu pridavali neku veću pažnju, konstatujući da je to san, kao i svaki drugi. Na isti način mu se prikaza i druge večeri i on postupi kao i prvi put. Kada mu se Sv. Vasilije treći put javio u snu bio je obučen u vladičansku odeždu sa kandilom u rukama. U snu se potom igumanu stvorila slika kako je Svetitelj Ostroški, kadeći kandilom, udario ga silno po glavi, pri čemu su mu se od žara opekle ruke i lice. Iguman Rafailo se u tom času probudio, sav usplahiren i ispričao ovu priču ujutru ostaloj bratiji. Tada tek iguman i bratija manastira Sv. Luka shvatiše da to nije samo običan san i dogovoriše se da uzmu potrebni alat i pođu za manastir Ostrog. Pri dolasku u manastir Ostrog iguman Rafailo ispriča tamošnjim monasima svoj san. Za nedjelju dana svi su bili na strogom postu i molitvi, pa su onda okadili grob Sv. Vasilija i otvorili ga. Tijelo njegovo bijaše cjelokupno, žuto kao vosak i svo mirisaše kao bosiljak. Monasi uzeše njegovo sveto tijelo, smjestiše ga u crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice, gdje se do dana današnjeg nalazi. Tu su se milošću Božjoj i svetošću Sv. Vasilija nad njegovim čudotvornim moštima dešavala mnoga čudesa, tako da je tokom vjekova ogroman broj ljudi tu našao svoj lijek, utjehu i blagoslov.
Manastir Ostrog je od vremena Sv. Vasilija Ostroškog bio čuvar svetosavlja i srpske svijesti u teškim uslovima turske okupacije i stožer suprotstavljanja tuđinu, šireći vidike slobode i oslobodilačke borbe. Još je Sv. Vasilije pomagao tu borbu, kako dok je bio mitropolit trebinjski, tako i u manastiru Ostrogu. Navodi se da je kod njega u Ostrogu boravio četovođa Bajo Pivljanin sa svojim hajducima i dr. I poslije Sv. Vasilija njegovi duhovni naslednici nastavili su tu tradiciju. Oni su i pratili kretanje turske vojske od istočne Hercegovine i na vrijeme o tome izvještavali, kako bi se narod za te njihove pohode mogao pripremiti. Dešavalo se da su neki nastojatelji manastira Ostroga obavljali i ključne plemenske poslove, kao što je predsjedavanje plemenskim skupštinama Bjelopavlića, mirili zavađene u plemenu i dr.
Sv. Vasilije Ostroški je boraveći u manastiru Ostrogu vodio računa ne samo o duhovnom uzdizanju već i o prosvjetiteljskom radu. On je bio pribavio značajan knjižni fond, uglavnom vjerske tematike. Ono što vladici Vasiliju nije pošlo za rukom da nastavi i svoj prosvetiteljski rad, zbog upokojenja 1671. godine, to je uspjelo njegovim duhovnim naslednicima, pa je tako već krajem 17. vijeka, u okviru manastira, bila otvorena Bogoslovska škola. O postojanju te škole postoji zapis koji je iznio Vladimir Petković iz 1712. godine. Taj zapis se odnosi na jereja Vladimira Kolarskog, koji je mnogo ranije od tog datuma bio završio navedenu školu, i već stekao to zvanje u jednom manastiru u Vojvodini. U toj školi vršeno je opismenjavanje i obrazovanje za sveštanička zvanja. Ova škola nije mogla raditi u kontinuitetu, usled čestih sukoba i ratova sa Turcima, u kojima je i sami manastir često bio na udaru. I sveštenici su bili ti koji su bili ne samo duhovni predvodnici već su se u nevolji morali latiti i vojničkih dužnosti, jer je svaki od njih ujedno bio i ravnopravni pripadnik nekog bratstva, plemena i slično, pa je pritom imao i vojne obaveze, kao i svi ostali članovi tih kolektiviteta. U surovim uslovima turske okupacije srpskih prostora junaštvo je bilo na pijadestalu moralnih vrednota i po njemu su, uz čojstvo, vrednovani pojedinci, pa tako i crkvena lica. Ako je čovjek uz junaštvo posjedovao i čojstvo onda je smatran sojem, ‘kućićem i odžakovićem’.
Pošto je sveštenički poziv bio nasledan i prenosio se sa oca na sina, to se jedino opismenjavanje i obrazovanje odnosilo za pripremanje za taj poziv. Proces obrazovanja i pripremanja djece za sveštenički poziv obavljao se u manastiru. Djeca su boravila u manastiru i obavljala poslove u ekonomiji, posluživali i slično, a u slobodno vrijeme, kada bi završili dnevne obaveze, učeniji kaluđeri ili đakoni su djecu podučavali.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.