pROF. DR mIROLjUB jEVTIĆ
Optužiti Njegoša da širi mržnju prema islamu najtipičniji je primjer prikrivanja činjenica, koji bi mogao služiti kao primjer za licemjerje, da se proučava na studijama psihopatologije. Njegoš kako vidimo ovdje uopšte ne govori o islamu kao vjeri, niti o muslimanima kao vjernicima. On govori o političkim dimenzijama islama koji prijeti da ga izbriše sa lica zemlje. Što je posebno važno, sve ono što su za mladog Njegoša Turci, to govori srpski i zna svoje dojučerašnje pravoslavne pretke a sada govori kao da ti preci nikada nisu postojali i kao da je on oduvijek bio, ne samo musliman, ne čak ni Turčin, već Arapin jer je objavljivač islama bio Arapin i prvi muslimani su takođe bili Arapi, a arapski jezik je jezik vjerske objave. Činjenica da promjena vjere utiče na potpunu promjenu svijesti karakteristična je kod svih muslimana koji su nekada bili nemuslimani. Tako da riječi Hamze kapetana iz „Gorskog vijenca“ nisu ništa posebno. To je najbolji pokazatelj kako je islam toj velikoj naciji sasvim promijenio svijest tako da ni postupci Hamze kapetana uopšte ne moraju da nas čude. U isto vrijeme to je centralni stav za razumijevanje islamizacije koja u potpunosti mijenja svijest ljudi. Svaku dotadašnju zajednicu potiskuje u zaborav i gradi identitet u jednoj do tada sasvim stranoj i neprijateljskoj kulturi u kojoj se osvajači i neprijatelji uzimaju kao braća, a rođena braća kao neprijatelji. Novi muslimani u osmanskom sultanatu, znači i na teritoriji današnje Crne Gore, čak su na sve moguće načine nastojali da potpuno potisnu u zaborav svoje hrišćansko porijeklo i pretke. Vidi se to iz popisa stanovništa. Prvi popisi stanovnika u našim krajevima koji su obavili Osmanlije pokazuju sledeću stvar. U svakom od tih akata se upisuju glave porodice pa se kaže npr. tu i tu živi Hasan. Uz ime popisanog prema islamskoj praksi obavezno ide ime oca, npr. Hasan, sin Mehmeda. Novi muslimani su, stideći se svojih hrišćanskih roditelja, veoma često znali da kao ime oca stave ime Abdulah. U tom slučaju to nije lično ime nego predstavlja bukvalni prevod od „Božji rob“.
Istovremeno to pokazuje kako je Njegoš savršeno dobro poznavao islamsku psihologiju, odnosno skorašnjih preobraćenika na islam. Vidi se to kroz genijalne dijaloge Hamze i Vuka Mućunovića. Samo čovjek koji ima perfektno islamološko znanje može ovako da opiše ono o čemu nam govori Nacionalna geografija. Problem koji je Crna Gora imala bio je isključivo religiozni, i samo zahvaljujući religiji Crna Gora je bila ugrožena. Nacionalno pitanje ne igra nikakvu ulogu u politici osmanske imperije.
Da bi se shvatio Njegošev odnos sa islamom potrebno je prije svega pokazati granice u kojima se lovćenski tajnovidac sretao sa islamom, a istovremeno pokazati forme islama koje su bile bitne za ocjenu njegovog odnosa prema toj velikoj i poštovanja dostojnoj religiji. Svaka religija u svom osnovnom značenju ima odnos čovjeka sa svijetim. Ovdje kažemo svetim a ne sa Bogom, jer ima religija u kojima pojam Boga ne postoji, barem ne onakav pojam kakav postoji u velikim monoteističkim religijama. Takav je npr. budizam. Normalno je da je to i suština islama. Islam je i objavljen muslimanima da bi im pokazao šta Bog hoće od njih tako da je za muslimane najvažniji teološki dio ove religije. Taj dio je važan i za nemuslimane ako žele da se upoznaju sa učenjem islama. U tom smislu islam je u odnosu na hrišćanstvo veoma interesantan budući da islam, kako smo ranije nagovijestili, spasenje uslovljava određenim političkim ponašanjem. Kako se to političko ponašanje i praksa tiču i nemuslimana, normalno je da oni nemuslimani koji dolaze u dodir sa muslimanima moraju da poznaju političku praksu islama jer ona direktno utiče na njihov život. Islam je odmah počeo da traži da se ostvaruju određene političke posledice koje su se ticale nemuslimana. Islam teži da spasi svakog čovjeka i da se pretpostavke za spasenje ostvaruju preko uspostavljanja islamskog političkog projekta na čitavoj zemaljskoj kugli. Kao takav, on predstavlja uspostavljanje državnog i političkog projekta na svim teritorijama osvojenim od strane islamske vojske kao oruđa islamske države. Dakle, za islamsko-osmansko carstvo nijednog trenutka nije bilo dileme da se šerijatski poredak morao uspostaviti na svakom pedlju Crne Gore i samo u tom kontekstu se mora shvatiti Njegošev odnos prema islamu. Kao vladar koji je naslijedio već dobrano autonomnu Crnu Goru savršeno dobro je znao islamske, odnosno muslimanske namjere, i bio svjestan da oni nikada ne smijeju ostaviti njegovu zemlju na miru jer ih na to goni jaka i iskrena vjera. Znao je Njegoš dobro da muslimani koji su okruživali njegov zavičaj žive u strahu od paklenih muka ako ne realizuju božju zapovijest da Crnu Goru moraju pokoriti.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.