PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Za razliku od Hrvatske u kojoj su naci-fašističke osvajačke legije u proljeće 1941. godine dočekane ovacijama i kao oslobodioci, za razliku od Crne Gore gdje su Italijani dočekani kako priliči starim prijateljima, solju i hljebom, Bosna i Hercegovina, vječni tamni vilajet, još jednom se našla na istorijskoj vododjelnici, pred velikim pitanjem kojem carstvu da se privoli.
I dok su Hrvati, masovno okupljeni pod ustaškim barjakom Anta Pavelića, neštedimice bacali cvijeće pod gusjenice njemačkih tenkova, uvjereni da će pod njihovom moćnom zaštitom dobiti svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, a crnogorski nacionalisti se nadali da će im njihova odiva, italijanska kraljica Jelena Savojska, povratiti kraljevsku krunu i državnost izgubljenu 1918. godine, u mješovitoj, vječno podijeljenoj i zavađenoj Bosni i Hercegovini nije bilo te jasno profilisane i organizovane snage koja je mogla prevagnuti i uspostaviti sigurne i postojane orijentire djelovanja.
Srbi su, razumljivo, listom težili jedinstvu sa Srbijom (oni najekstremniji, glasnogovornici i protagonisti velikosrpske, četničke ideologije, otvoreno su propagirali da je kucnuo čas za stvaranje etnički čiste i homogene Bosne i Hercegovine u sastavu Velike Srbije), iako je i Srbija od prvog dana bila polarizovana i podijeljena po nekoliko dijametralno suprotnih političkih šavova. Hrvati su, dakako, slijepo hrlili u zagrljaj svom novom vođi i teritorije, ne samo one na kojima su bili većinsko stanovništvo, brzo su postale „najhrvatskije“, odnosno, kako će se ispostaviti, najtvrđa uporišta i oslonci sumanute politike i nauma Pavelića i njegove zločinačke klike da jednom za sva vremena istrijebe Srbe sa tih prostora po principu: trećinu pokatoličiti, trećinu raseliti a trećinu pobiti. U najneizvjesnijoj poziciji su ostali muslimani. Veliki broj je povjerovao Pavelićevim slavopojkama o muslimanima kao „hrvatskom cvijeću“, drugi, malobrojniji, ali organizovaniji i intelektualno mnogo jači, propagirali su da je kucnuo čas da porobljeni, kao ponizni podanici okupatora, kao „njemačka trava“, ostvare san o autonomnoj Bosni i Hercegovini kao njemačkom protektoratu na Balkanu, dok je treća, u početku najmalobrojnija grupacija, bila projugoslovenski orijentisana i pod uticajem Komunističke partije Jugoslavije, vjerovala u otpor okupatoru i krajnju pobjedu Narodnooslobodilačke vojske nad silama mraka.
Zaokupljeni Albanijom, Crnom Gorom i Dalmacijom, odnosno primorjem, Italijani se u prvim danima rata nijesu previše pačali u „bosansko-hercegovačko pitanje“ i obigravali su oko vrele čorbe koja se krčkala u tom loncu, odnosno prepuštali Njemcima i drugim njihovim saveznicima da tu čorbu začinjavaju i sole po svom ukusu.
Hitler je, međutim, mnogo prije nego što je 6. aprila 1941. godine naredio da eskadrile njegovih bombardera istovare svoj smrtonosni tovar nad Beogradom, sklopio pakt sa Pavelićem i obećao mu svestranu pomoć oko uspostavljanja vlasti u novostvorenoj NDH kao nagradu za sve ono što je učinio na razaranju i rastakanju moćne jugoslovenske države, počev od atentata na jugoslovenskog kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića u Marselju 1934. godine:
– Za razliku od Hrvata, koje su cijenili prije svega zbog istorijski formiranog antisrpskog nacionalizma i u njima gledali glavnu branu za državnu obnovu Srbije i Jugoslavije, Njemci su sa omalovažavanjem i prezirom govorili o bosansko-hercegovačkim muslimanima – veli akdemik, profesor Enver Redžić u svojoj knjizi „Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija – Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći Rajh“ (objavljena u Sarajevu 1987. godine). – Cijeneći narode po njihovoj rasnoj pripadnosti, njemački okupatori su u međusobnim kontaktima iznosili mišljenje da su bosansko-hercegovački muslimani u politici „oportunisti“, u načinu života „asocijalni“ i da se u rasnom pogledu nalaze na nižoj vrijednosnoj skali...
Ipak, polovinom 1943. godine, Hitler je odlučio da formira posebnu SS diviziju čiji će sastav činiti isključivo muslimani, a kompletan komandni sastav Njemci.
Sjutra: KOPLjA SU SE LOMILA U ISTOČNOJ BOSNI
Džamija u Zagrebu
U želji da što više pridobije muslimane, a sve s ciljem čvršćeg povezivanja i širenja bliskih ideja nacizma i islamskog fundamentalizma, novopečeni hrvatski poglavnik Ante Pavelić, uz ostalo, naredio je i da se u sred Zagreba podigne džamija koja bi nosila njegovo ime. U stalnim nastojanjima da im podiđe često se slikao sa njihovim fesom i ustaškim znamenjima na glavi. Zato već u avgustu 1941. godine, iz Sarajeva u Zagreb, na poklonjenje Paveliću, stiže muslimanska delegacija sa reis-ul-ulemom Fehimom Efendi Spahom na čelu koja mu obećava svesrdnu lojalnost i podršku.