PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U blizini tromeđe Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, u selu Mokra Gora, instaliran je predajnik Radio-Beograda i emitovan je prvi program.
„Izmislili smo neke pobjede, podsjećali na slavnu prošlost naše vojske, recitovali, tako reći, grcajući Zmaja i Đuru, pustili dva-tri marša...” sjećaće se mnogo godina docnije sam Veljko. A onda dalje, do Zete, do Ždrebaonika, gdje su obaviješteni o kapitulaciji. Upućuje se u Dubrovnik, gdje srijeće prijatelja Petra Dobrovića, a onda za Sarajevo, pa preko Užica u Beograd. Kući je stigao 29. maja 1941. godine.
Grad živi jednim novim, posve drugačijim životom – na sve strane Njemci, sijaset novih listova, na Kolarčevom narodnom univerzitetu se igraju jednočinke, pa se daju i baletske predstave, a u modi su kursevi njemačkog jezika, dok se u beogradskim gimnazijama održavaju maturski ispiti. „Novo vreme” u vanrednom izdanju 22. juna objavljuje: „Rat između Njemačke i Sovjetske Rusije!” U rano jutro Veljka je o tome obavijestio jedan prijatelj telefonom: „Otvori Berlin...” Iz tog doma u Vlajkovićevoj ulici uskoro će odnijeti radio i odvesti njega. U ropstvo i zatvor na Banjici okupator i domaći pomagači odvode oko dvije stotine srpskih intelektualaca.
Veljka puštaju kući, i to je uticalo na odluku da stavi svoj potpis na tzv. Apel srpskom narodu protivu komunističkih sabotaža i zločina. Apel je potpisalo više stotina intelektualaca: Aleksandar Belić, Toma Rosandić, Petar Konjović, Branko Lazarević, Milan Kašanin, Sima Pandurović, Viktor Novak, Milan Budimir, Milutin Milanković, Jovan Erdeljanović, Toma Živanović, Ivan Đaja, Ilija Đuričić i drugi. U Biltenu Glavnog štaba Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije 10. avgusta, koji objavljuje komentar povodom ovog „apela”, kaže se da uz petokolonaše i narodne izdajice svoj potpis nijesu smjeli staviti i neki intelektualci „bez obzira na to što je taj apel objavljen po zapovijedi Njemaca sa namjerom da unese zabunu u redove srpskog naroda, bez obzira na to što su potpisi iznuđivani pod raznim prijetnjama”. U komentaru se, potom, ističe: „U tom apelu ima mnogo imena onih koji se nikako ne slažu sa onim što su potpisali, a ipak su to učinili. Taj je kukavičluk isto tako za osudu kao i svaka narodna izdaja”.
Krajem 1941. godine, u decembru, rješenjem predsjednika Ministarskog savjeta Veljko Petrović, administrativni inspektor Ministarstva prosvjete, razriješen je dužnosti i penzionisan. Priznate su mu 22 godine, pet mjeseci i 25 dana radnog staža. Rješenje je potpisao, po ovlašćenju ministra, pomoćnik Vladimir Velmar Janković, dramski i prozni pisac. A Veljkov brat Milivoje, neženja, bonvivan, prihvata saradnju sa mađarskim okupatorskim vlastima i prihvata mjesto velikog župana.
U Beogradu je velika grupa pisaca ostala sve vrijeme rata sasvim po strani od svih zbivanja: Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Marko Ristić i Dušan Matić. Veljko je među njima. Sa Andrićem i Isidorom prisustvuje skupovima Srpske akademije nauka. Ali nijesu bili rijetki dani kada je sa zembiljem u ruci strpljivo stajao u redu za namirnice ili žurno išao sa svojom beretkom na pijacu. I pomno će pratiti zbivanja na bojištu, slušati vijesti, povjerljive, o skorom dolasku partizana u Srbiju i u Beograd. Početkom marta 1944. godine učestvuje u radu godišnjeg skupa Akademije, sa Ivanom Đajom, Milutinom Milankovićem, Branislavom Petronijevićem, Urošem Predićem i Nikolom Vulićem. A već sledeći skup, 18. decembra, održaće se u slobodi.
Prihvatio je zdušno novu vlast. Odmah po oslobođenju Beograda, u zgradu Muzeja princa Pavla, potom umjetničkog muzeja, na čijem je čelu sve vrijeme, od osnivanja prije Drugog svjetskog rata, bio Milan Kašanin došao je Tatomir Vukanović, povjerenik za kulturu, inače etnolog po obrazovanju, i saopštio da će doći novi upravnik. Kroz nekoliko dana Vukanović se pojavio, a iza njega išao je Veljko Petrović. Vukanović je prisutne pozdravio sa: „Smrt fašizmu...” ali mu niko nije odgovorio jer „nije znao kako odgovoriti”. Saopštio je da je „drug Petrović novi upravnik Muzeja”. Svi su nijemo posmatrali tu smjenu. Nekad bliski prijatelji, Kašanin i Petrović su pognutih glava izvršili primopredaju u tzv. kraljičinom kabinetu, gdje se nalazila upravnikova kancelarija. U tom kabinetu Veljko će, zaogrnut Unrinim kožuhom, pisati svoju pristupnu besjedu za Akademiju. Bilo je to početkom novembra 1944. godine.
Svim srcem predaće se narednih godina organizovanju mnogobrojnih izložbi i pisanju članaka i rasprava iz srpske starije umjetnosti. Jedan je od osnivača Udruženja književnika Srbije. Živo će učestvovati u raspravi na osnivačkoj skupštini, krajem 1944. godine, a sa Zogovićem, Andrićem, Davičom, Jovanom Popovićem, Dušanom Nikolajevićem, Markom Vraneševićem, Dušanom Milačićem i Isidorom Sekulić (predsjednica) biće član prve uprave.(NASTAVIĆE SE)