Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
‚‚Legao sam u pola devet. Spavao sam do 3 sata ujutro. Probudio sam se i opet, kao i prethodne noći, čuo sam otvaranje vrata i korake. Prethodnih noći nijesam gledao kroz svoja vrata, sad sam pogledao i vidio kroz otvor jaku svjetlost i čuo šuškanje u kabinetu. To je Sonja Andrejevna nešto prelistavala, vjerovatno, nešto čitala. Prethodnog dana me je molila i zahtijevala da ne zatvaram vrata od moje sobe. Oboje njenih vrata bilo je otvoreno, tako da je mogla da čuje i najmanje moje kretanje. I danju i noću ona je kontrolisala moje kretanje i svaku moju riječ morala je čuti. Opet koraci, opet oprezno otvaranje vrata i ona prolazi. Ne znam zbog čega, ali to je u meni izazvalo nezadrživu odvratnost, a i zbunjenost. Hoću da zaspim, ali ne mogu, prevrtao sam se i okretao oko pola sata, zatim upalio svijeću i sjeo. Ona ulazi, pita me za zdravlje i izlazi. Odvratnost raste.
Ne mogu da spavam i odjednom donosim konačnu odluku da odem od kuće. Pišem joj pismo i počinjem sa pripremama za put... U šest sati sve je spremno za put. Krenuli smo. Bojim se da će Sonja čuti i krenuti za nama u potjeru. Sad je osam sati i mi smo u Optini (Zapis iz „tajnog” dnevnika od 28. oktobra).
Mila moja Saša,
Dobro smo prošli u putu. Još kad bi i kod vas bilo sve dobro, bio bih srećan. Sad je pola osam. Ovdje ćemo prenoćiti i sjutra idemo u Šamardino, ako budemo živi. Trudim se da se ne nerviram, a moram priznati da osjećam onaj isti nemir, koji sam uvijek imao, očekujem probleme i neprijatnosti, ali ne osjećam više onaj stid, onu zbunjenost i uplašenost, koju sam uvijek osjećao dok sam bio kod kuće. Dobro smo jeli u toku putovanja, sad ćemo da pijemo čaj i da spavamo, ako bude moguće da zaspim. Nijesam se mnogo umorio, čak mnogo manje, nego uobičajeno. Sad ti neću ništa predlagati, dok ne dobijem odgovor od tebe.
Pisma šalji u Šamardino, takođe i telegrame, samo ako je nešto hitno. Reci Bati da mi piše i reci mu da sam nabrzinu pročitao naglašena mjesta u njegovom članku, jer sam žurio i reci mu da mi ga pošalje, hoću ponovo da ga pročitam. Zahvalan sam Varji, kao i uvijek, za njenu ljubav prema tebi i reci joj da je molim i nadam se da će te i dalje paziti i kanalisati tvoju energičnu mladost.
Draga moja, izvini, znam da je ovo kratko, ali bar nema grubih riječi. Pošalji mi ili donesi punjenje za pero i knjigu koju sam počeo da čitam – drugi tom Dostojevskog.
Pisma koja stignu pročitaj, a ta koja su hitna, prepakuj i pošalji u Šamardino.
Reci Vladimiru Grigorjeviču da mi je ovo drago što sam uradio, ali, ipak, svega se pomalo plašim. Mislim da mi je pametnije da se uzdržim od ovakvih razmišljanja, dok se opet ne vidimo. On će me, kao i uvijek, razumjeti. Oprosti, mila moja, i ljubim te.
L.T.
28. oktobar
Mila moja Saša,
Sergejenko će ti sve ispričati o meni. Teško mi je. Ne mogu da se ne osjećam odgovornim. Mnogo mi je važno da se ne ogriješim, zbog toga mi je i teško. Naravno, griješio sam i griješiću, ali bih volio da toga bude što manje.
Mnogo mi je važno da znaš da ti želim sreću, mada znam da ti je pao u dio težak zadatak, a bojim se da si previše mlada da podneseš taj teret. Ja nijesam još ništa odlučio i neću ni odlučivati. Trudim se da radim samo to, što moram da radim i da ne radim ono, koje bi mogao da ne radim. Iz pisma, koje sam poslao Čertkovu, vidjećeš da se ja ne odnosim prema stvarima kako ih vidim, već kako ih osjećam.
Od Tanje i Serjože očekujem da utiču na nju. Bitno je da oni shvate i da je ubijede da meni mnogo smetaju ta uhođenja, prisluškivanja, stalni prigovori, upravljanje sa mnom kako joj u trenutku padne na pamet, stalno kontrolisanje, neprirodna mržnja prema najprisnijem i meni potrebnom čovjeku, sa tom otvorenom mržnjom prema meni i pretvaranjem da me voli.
Ja takav život ne volim i nemoguće je živjeti kad te neko stalno guši, svakako ne nju, nego mene i ja želim samo jedno – da se oslobodim od njenog pritiska, od tih laži, pretvaranja i zlobe, čime je prožeto cijelo njeno biće. Jasno mi je da je oni ne mogu u to uvjeriti, ali joj mogu objasniti da svi njeni postupci, ne samo da izražavaju mržnju prema meni, nego ona pokazuje neskrivenu namjeru da želi da me ubije, u čemu će i uspjeti, jer se nadam da će ovaj treći srčani napad, koji mi prijeti, spasiti i mene i nju od ovih užasnih muka i bezizlazne situacije u kojoj smo živjeli, a kojoj ja više ne želim da se vraćam.
Eto, sad vidiš koliko sam ja loš čovjek. Ne pokušavam da sakrijem svoja osjećanja od tebe. Neću te još zvati da dođeš, ali očekuj, uradiću to brzo, ako bude moguće. Piši kako si sa zdravljem. Ljubim te.
L.T.
(nastaviće se)