PIŠE: Novo Vujošević
Dvorniković nije direktno analizirao patrijarhalnu porodicu i njen uticaj na formiranje karakteroloških osobina ljudi. Istina, posvetio je znatnu pažnju porodičnoj zadruzi i to pretežno polemišući sa onim analitičarima koji su suviše idealizovali ovaj model porodičnog bivstvovanja. Realno je bilo očekivati da nakon analize plemenskog i bratstveničkog uticaja, završi ovaj segment analiza sa porodicom patrijarhalnog tipa, koja se, naravno, ne može svrstati u porodičnu zadrugu, ali po ovom ustrojstvu i stilu življenja pripala patrijarhalnom stilu društvenog grupisanja. U tradicionalnom društvu Crne Gore, patrijarhalna porodica je najuticajniji faktor na sveopšte ponašanje ljudi, pa i na karakterološko. Iako je porodica bila „stegnuta” plemenskim i bratstveničkim omotačem, ona je u socijalnoj strukturi imala svoj individualitet. I upravo zahvaljujući tom snažnom individualitetu, oblikovala je karakterološke osobine njenih članova.
Patrijarhalna porodica je počivala na neprikosnovenom autoritetu patrijarha, odnosno domaćina kuće (glave porodice), u njegovim rukama se nalazi sva porodična „vlast”. Glava porodice je glavni naredbodavac. Ostali članovi porodice su izvršioci. On je, naravno, glavni karakterolog ponašanja članova svoje porodice. On je i njen „predstavnik” u socijalnom i srodničkom okruženju. Pod njegovim nadzorom se održavala i funkcionisala podjela rada na polnoj osnovi, odnosno podjela na „muške” i „ženske” poslove. U toj podjeli žene su izvlačile „deblji” kraj. Naročito je bila pod strogom, kontrolom starješine porodice moralna funkcija. Bez pretjerivanja se može reći da je glavno obilježje patrijarhalna porodica, patrijarhalni moral. Patrijarhalna porodica je svim silama nastojala da do maksimuma formira moralnu grižu savjesti kod svojih članova, odnosno poštovanje moralnih normi i načela. Koja to porodica nije uspijevala, tretirala se kao oralno nezdrava a samim tim i neuspješna. Starosna hijerarhija se strogo poštovala. Starost je bila „privilegija”, a ne balast i teret kao što to danas biva. Ovdje je, naravno, riječ o uopštenom modelu patrijarhalne porodice, o njenim karakterističnim crtama. Međutim, treba imati u vidu da ovakav model nije funkcionisao u „čistom” vidu, već je bilo odstupanja od jednog do drugog prostora i od porodice do porodice u istom prostoru.
Iz opisanog ustrojstva patrijarhalne porodice, iznjedravale su se i osobine kao što su: poštovanje autoriteta starješina, poštovanje patrijarhalnih moralnih normi, posebno poštovanje patrijarhalnog polnog morala, poštovanje starijih, strogo poštovanje krvno-srodničkih veza i odnosa, poštovanje radne discipline, ugledanje na moralne i druge uzore i sl. Po shvatanju pristalica patrijarhalnog porodičnog modela, sve notirane osobine su bile usmjerene ka formiranju ličnosti čvrstog i postojanog patrijarhalnog karaktera, ka formiranju pozitivnih karakteroloških osobina.
Bez obzira na mogućnost da se sa shvatanjem Vladimira Dvornikovića o suštini Crne Gore kao države, može polemisati smatramo da je njegovo shvatanje po mnogo čemu osobeno i originalno i kao takvo ga ovdje i prezentiramo. Prenosimo ga u cjelosti, jer smatramo da se jedino na taj način može o njemu objektivno suditi. „Crna Gora je više interesantna kao jednostavan primjer plemensko-patrijarhalne društvene strukture, sa moralnim autoritetom cetinjskog vladike i njegove prividne državne vlasti, nego kao država u punom smislu te riječi. Legendarna sloboda male Crne Gore bila je, u stvari, nezavisnost plemena u brdskim predjelima stare Zete. Formalno, Crna G ora priznata je kao država tek na Berlinskom kongresu 1878. iako su je već ranije, ne samo Rusija i Austrija (posle pada Napoleonova za vrijeme razgraničavanja u Boki kotorskoj), nego i Turska, prećutno priznavale...
Crna Gora je morala da prođe mučan proces preobražavanja patrijarhalne i plemenske razdrobljenosti u centralističku državu... Nacionalističko kristalizovanje Evrope od početka HIH vijeka kao i potrebe redovnih odnosa sa susjednim državama, prisilila je Crnu Goru da i ona uzme vid savremenog uređenja države. To je značilo nešto manje no preobražaj čitavog plemenskog društvenog sastava. Iz plemenskih glavara trebalo je stvoriti upravne činovnike. Koliko teško su patrijarhalno naglo mijenjane forme i psihe, jedva se može zamisliti bez svjedočanstva samih Crnogoraca koji su taj proces preživljavali. Iako su sami Crnogorci (Marko Miljanov) osjećali zastarelost plemenskih oblika života, ipak je prelaz u novo državno doba za njih bio bolan i što je najgore – propraćen dubokom moralnom krizom.
Feudalni atavizam i orijentalni despotizam dodao je takođe svoje zrnce otrova. Crna Gora, kao država, postala je čudnom kombinacijom plemenskog patrijarhalizma, feudalnog atavizma, tursko-orijentalnog despotizam modernističkog reformizma.
Iako Crna Gora, u stvari, predstavlja samo malen dio cjelokupnog etničkog tijela, njena istorija imala je svog značaja jer je ona početkom HVIII vijeka bila istupila kao nosilac kontinuiteta stare srpske državne misli. Ona je imala ideju i u tom ostaje veličina male Crne Gore, bez obzira u kojoj mjeri i na kolikoj teritoriji je ona tu ideju ostvarila”.
(NASTAVIĆE SE)
Plemenski duh i politička ideja
Između dva svjetska rata, međustranački sukobi i borbe su jako podsjećali na surove međuplemenske sukobe između plemena za vrijeme Petra I. dan-danas, kad je obnovljen višestranački sistem, primjećuje se nemilosrdni i sirovi „obračuni” između političkih stranaka različite ideološke orijentacije. Primjetno je i nastojanje pojedinih stranaka da plemenski duh i osjećanje aktiviraju za svoje političke ciljeve u stilu: „Kuči će glasati za mene”; „U Piperima imamo prednost”, „Bratonožići neće obrukati svoje pretke”, „Veoma je bitno kakav ću izborni rezultat postići u svom plemenu, u svom bratstvu, pa i selu”, i sl. Pri tome se izvlače detalji i ličnosti iz plemenske prošlosti koji mogu motivisati ljude da glasaju za našu političku ideju, za naš politički program.