Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Erih fon Štrohajm rođen je 1885 g. u Beču. U Ameriku je emigrirao 1909. godine, gdje je nakon niza životnih problema i neprilika konačno došao u priliku da igra male uloge na filmu. Radeći u filmovima Dejvida Vorka Grifita pastao je i njegov asistent.
Svoj prvi film „Slijepi muževi„” snimio je 1918. godine, ali je deset godina kasnije došao u sukob sa producentima i nastavio karijeru isključivo kao glumac, poznat po mnogobrojnim ulogama pruskih oficira. Poslednji film gdje je nastupao kao glumac bio je Vajdlerov „Bulevar sumraka” iz 1950. godine, igrao je Maksa. Dok je jednom od najvećih svjetskih reditelja poslednji film bio „Kraljica Keli” iz 1928, koji je na žalost završio u bunkeru. Pred kraj života 1957. došao je u Francusku gdje je i umro. Mogućnost filma da obuhvati velike vremenske periode dozvoljava da se prikažu dugački razvoji događaja, a naročito razvoj karaktera. Na filmu je moguće prikazati cio život jednog čovjeka i postepen razvoj lika, što je na sceni vrlo teško postići. Leren smatra, a i mnogi reditelji se slažu s tom konstatacijom, da je Erih fon Štrohajm u svom filmu „Pohlepa” prvi put kroz filmsko vrijeme izrazio psihološku evoluciju ličnosti.
„Pohlepa” je prvi film koji je u potpunosti snimljen na autentičnim lokacijama. Pored kurioziteta vezanih za samo snimanje filma, Pohlepa posjeduje i veliku umjetničku vrijednost. Rediteij Erih fon Štrohajm imao je namjeru da napravi realističku adaptaciju romana „McTeague” Franka Norisa o usponu i padu Johna McTeague, zubara iz radničke klase San Franciska. Film je bio naručen za, tada među rediteljima popularnu, kompaniju Goldwyn, koja je u međuvremenu transformisana u studio Metro Goldwyn Mayer, pa je film koji je Štrohajm snimio uništen. Novi direktor bio je Irving Thalberg, protivnik Štrohajmove estetike i pristupa filmu. Uostalom, vema je interesantno da je izuzetnom reditelju, kakav je bez svake sumnje bio Štrohajm, trebalo oko devet sati da pokuša da prikaže i objasni samo jedan od sedam, a peti po redu smrtni gijeh. Štrohajm je isticao da niska strast i grijeh, kakva je pohlepa, zaslužuje toliki vremenski i umjetnički prostor u njegovom filmu.
Svi Štrohajmovi filmovi kao da su imali istu sudbinu: reditelj je snimio jedno – producenti su željeli drugo, pa smo tako dobili verzije sa kojima zapravo niko nije bio u potpunosti zadovoljan. „Luckaste žene” su gotovo prepolovljene, „Slijepi muževi” su sasvim deformisani, „Đavolov kalauz” je obezvrijeđen a montažeri su se i te kako pozabavili „Veselom udovicom” i „Svadbenim maršom”, dok su materijali za „Kraljicu Keli” i „Šetnju Brodvejom” završili u bunkeru. Ovog neobičnog filmskog umjetnika, koji je istovremeno bio reditelj, glumac i scenarista, posebno je pogodilo sve ono što se dogodilo sa njemu najdražim djelom „Pohlepom”. Prvobitna verzija snimljena na četrdeset i dvije rolne skraćena je na dvadeset i četiri, pa na osamnaest, četrnaest, dvanaest, dok na kraju nije publici prepuštena verzija od svega deset rolni. Rezignirani stvaralac je smatrao da su to samo ostaci onog što je on zamislio i to ga je ispunilo nespokojstvom za cio život. Međutim, odmah valja naglasiti da Erih fon Štrohajm nije nikakav nasilnik ili buntovnik bez razloga sa kojim bi cenzura imala posebne probleme. Njega na kraju i više nije ni zanimala sudbina filma uopšte, granice njegove umjetničke i društvene angažovanosti, niti je pravio manifeste kojima bi mijenjao odnose u društvu.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.