Porudzbenica
Riječ
Dana |
Aleksa Bečić, predsjednik Demokratske Crne Gore:
Šef Agencije za nacionalnu bezbjednost ćuti da Milo
Đukanović ne bi bio uhvaćen u laži. |
Vic
Dana :) |
Piroćanac Mane pogine u saobraćajnoj nesreći, pa su prijatelji izabrali jednog od njih da to saopšti njegovoj ženi. Ovaj pristane. Kada je došao pred vrata pokojnikove kuće, on pokuca na vrata, a otvara mu Manetova žena:
- Izvol`te?
- Izvin`te, jeste li vi udovica na Maneta?
- A ne, nisam udovica!
- Da se kladimo?
|
|
|
|
|
Feljton - datum: 2017-01-20
FILMSKO PREISPITIVANJE: FRIDRIH MURNAU, POSLEDNJI ČOVJEK (3)
Der letzte Mann
Scenario: Karl Majer; Režija: Fridrih Vilhelm Murnau; Fotografija: Karl Frojnd; Scenografija: Robert Hertl i Valter Rerih; Uloge: Emil Dženings, Mali Delšaft, Marks Hiler; Proizvodnja: 1924, Njemačka
Piše: Dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
„Poslednji čovjek” (1924), na čijoj su se realizaciji našli Karl Majer kao scenarista i Fridrih Murnau u ulozi reditelja. U ovom filmu je bitno da reditelj priču ne fiksira kao primarnu vrijednost, pa se iskazuje više kao osnova izraza nego čvrsta konstrukcija. Kameri se time omogućuje slobodnije manipulisanje prostorom – događaj, u kome je izložena činjenica da vratar velikog hotela zbog starosti gubi svoju omiljenu uniformu i biva određen za čuvara javnog klozeta, ubrzava pripremu za suočavanje sa teškim i dramatičnim psihološkim krizama koje obuzimaju Emila Janingsa na novom radnom mjestu. Ambijent je samim tim sveden na minimalni prostor u kome se njegovi realistični tonovi nekako spontano zamagljuju i rasplinjuju. Nigdje ranije realnost nije tako vješto dovedena u neutralnu poziciju u kojoj se potpuno izjednačila sa eksplozicijom. To se jasno osjeća u sceni na izlazu iz hotela, dakle, tamo gdje se stari vratar najčešće zadržavao. Rotaciona vrata se neumorno okreću kao neko kolo sreće i automatski izbacuju ljude u uličnu vrevu gdje im se brzo gubi svaki trag.
Naime, reditelj je fiksirajući simbole unaprijed želio da istakne svoju nezavisnost u odnosu na njihovo značenje kako bi se u filmu dobio utisak da vrijednost zavisi isključivo od toga kako su oni i u kojem smislu konfrontirani. Time se još više pojačava funkcionalnost kamere koja se tako vješto kreće da slike koje nam nudi teško identifikujemo – da li su snimljene u samom Janingsu i njegovim podsvjesnim vizijama ili su to refleksi njegove subjektivno viđene pomračene stvarnosti? Ali, kameri se ostavlja i mogućnost da ispituje te posebno intonirane dramaturške efekte, s tim što se bez nervoze približava oči u oči glumcu i posmatra u svim nijansama njegove mikrokreacije. Ona je, štaviše, postala ukrotitelj koji hipnotiše aktere pa se smanjuje njihova psihička snaga, gost postaje više opušten, ako treba čak i trom do potpune pasivnosti, da bi već sledećeg trenutka iznova buknuo angažujući svu svoju pritajenu energiju. Vrijednost izraza time je sve teže mjeriti pogotovo što nikad ne postoje pouzdana uvjerenja da je akter u potpunosti ovladao svim psihičkim reakcijama. Zato se i gledalac i reditelj moraju zadovoljiti intenzitetom utiska koji je, bar što se tiče filma „Poslednji čovjek” iscrpljujuće vizuelan. Sve to samo potvrđuje značaj kamere u ovako komponovanom filmu i ukazuje na izuzetnu saradnju snimatelja Karla Frojnda i samog Murnaua. U ovom filmu Murnau i njegov kamerman Karl Frojnd koriste neku vrstu „leteće” tehnike snimanja kamerom koja omogućava nove perspektiva snimanja (npr. praćenja dima cigarete). Kroz nešto što je Murnau zvao „subjektivnom kamerom” mogao je gledalac slijediti cijeli događaj očima glumca iz perspektive kamere. Murnauova sposobnost pričanja filmske priče sa čistim filmskim rekvizitima može se ilustrovati u filmu „Poslednji čovjek”, po tome što u njemu nije bilo teksta, što je bilo vrlo neobično za jedan bezzvučni film. Vizuelan utisak do kojeg je obojici stalo upućuje zapravo na metodu kojom oni neprekidno šire prostore za svoja psihološka istraživanja. Njihov junak je stalno u kontaktu sa stvarnošću – pa ipak režija ne insistira na faktografskoj vjerodostojnosti pojedinih scena. Ambijent filma nije isto što podrazumijevamo pod obojektivnom stvarnošću već više uslovna psihološka situacija koja nam dopušta da se približimo čovjeku i upoznamo njegove reakcije na ono što ga prati u životu. Stvari koje imaju značaja za ovog nesrećnog čovjeka možda su potpuno nevažne za sve ostale ljude i to Murnau nenametljivo i sam kaže.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen. Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|