-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U pokrenuti postupak oko imanja, upetljali su se gramzivi advokati i tutori, koji su uspjeli da oca i strica liše nasledstva kuće u Segedinu. Na sreću, to se nije dogodilo s imanjem u Đali, čiji su vlasnici postali moj otac i stric. Iako samo godinu dana stariji od strica, otac je odlučio da prekine školovanje, posveti se imanju i školovanju brata Ivana. Oženio se 1927. godine mojom majkom Jelkom, rođenom Čobić (1909–1995), iz Obilićeva. (…)
Može da zvuči nevjerovatno, ali moje najstarije – prvo pamćenje potiče iz vremena kad sam imao dvije godine i mjesec i po dana. Riječ je o danu sahrane (8. oktobra 1934) kralja Aleksandra Karađorđevića. Moja porodica je u to vrijeme bila jedna od rjeđih, ako ne i jedina, koja je u selu imala radio. Radio je bio na baterije, a dva zvučnika nijesu bila unutar aparata nego van njega. Radio se nalazio u spavaćoj sobi, pored očevog kreveta, a zvučnici su bili okačeni na zidu iznad radija. Prije no što je moj otac u ime đalinskih sokola otputovao u Beograd na sahranu kralja, radio je stavio na dno prozora kraj ulice. Zvučnike je okačio u gornje djelove prozora. Kako je cijela sahrana bila propraćena radio-prenosom, ispred naše kuće, na ulici, kraj radija iskupila se masa svijeta koja je slušala prenos. Ta slika radija nasred prozora, s okačenim zvučnicima i mnoštvom ljudi u crnini koji su plakali, duboko se urezala u moje pamćenje. Na iznenađenje i nevjericu mojih roditelja, mnogo godina kasnije slikovito sam im opisao to što sam vidio i upamtio.
Osnovnu školu pohađao sam u Đali. Tokom školovanja imao sam više učitelja. U najljepšem sjećanju, kao odličan pedagog, s puno takta, gospodstvenih manira, sa željom ne samo da nas snabdje osnovnim znanjima već i da nas lijepo vaspita, da nas pohvali kad pohvale zaslužimo, ali i da nas ukori zbog lijenosti, nestašluka i dječačkih prestupa, ostala mi je učiteljica Dana Veselinović Jovanov. Rđav utisak ostavio je na mene učitelj Dobrivoje Velisavljević, i to ne samo zato što je bio strog i za svaku sitnicu spreman da nam udara packe, da nas, čak, nekim metalnim savitljivim lenjirom opali po glavi, već i zato što je za vrijeme okupacije činio sve da se dodvori Njemcima. Iz tih razloga, mimo programa, trjerao nas je da učimo njemački. Sve razrede osnovne škole završio sam kao jedan od najboljih učenika. (...)
Pored mnogih zabava i dječjih igara, kao i obaveznog učenja, od najranijih dana zavolio sam knjigu i čitanje. U kući smo imali pristojnu biblioteku, a otac je za nas djecu kupovao sva izdanja Kadoka (Klasična djela omladinske književnosti) i Plave ptice. Sve te knjige, posebno one Karla Maja, čitao sam s uživanjem, kao i komplete narodnih pjesama i pripovjedaka, koje smo imali u kućnoj biblioteci. Kad sam malo poodrastao, pozabavio sam se i knjigama srpskih pisaca (Milovana Glišića, Janka Veselinovića, Laze Lazarevića, Đure Jakšića, Zmaja i drugih), zatim Žila Verna, a onda i nekim biografijama Stefana Cvajga. Vezan za knjigu i željan znanja, dao sam sebi zadatak da ne prođe dan a da ne pročitam bar tridesetak strana. Tako je to trajalo do studentskih dana, kad sam beletristiku morao da zanemarim i da se posvetim čitanju stručne literature iz oblasti istoriografije. (...)
Za mene kao dječaka bilo je značajno to što je moj otac bio veoma aktivan član sokolskog društva, što je u tom društvu igrao značajnu ulogu, što je to društvo veoma volio i poklanjao mu veliku pažnju. Kao jedan od osnivača Đalinskog sokolskog društva i njegov funkcioner, a može se slobodno reći i njegova motorna snaga, silnu energiju, ali i finansijska sredstva uložio je u izgradnju sokolskog doma. Kad su Đalinci dobili sokolanu, kad su nabavili sprave za vježbanje (konja sa hvataljkama, vratilo, karike, gredu, odskočnu dasku, švedske ljestvice, motke za penjanje i strunjaču), moj baba, kako smo ga zvali, mnogo vremena provodio je u sokolani. (Otac nije želio da ga zovemo tata. To mu je zvučalo njemački, a kako su Srbijanci znali da Vojvođane podrugljivo nazivaju njemačkarima, odlučio se za tursku riječ). Sam je vježbao na svim spravama, a obučavao je vježbanju i đalinsku omladinu, tzv. prednjake, koje je pripremao za razne sokolske priredbe i sletove. Sokoli su imali i glumačku sekciju, u kojoj je baba bio ne samo jedan od glumaca već i režiser. On je osnovao i lutkarsko pozorište. Sam je od papira i tutkala pravio različite lutke savršenog izgleda u raznim bojama i njima zabavljao đalinsku dječicu. Kao dječak odlazio sam u sokolanu, posmatrao sam vježbe mladih sokola, trčkarao po sokolskoj sali, tu i tamo, koliko sam, onako mali i nejak, mogao da koristim poneku spravu, to sam činio uz pomoć nekog prednjaka.
I u kući smo pod očevim nadzorom brat i ja često radili razne vježbe. U svakom slučaju, odrastao sam u kući sportiste i nije slučajno što sam kao gimnazijalac nastavio da se bavim sportom, najprije da plivam i igram vaterpolo u zrenjaninskom „Proleteru”, a kasnije, kao student, da igram odbojku za beogradski „Partizan” i subotički „Spartak”.
(NASTAVIĆE SE)