-Piše: Veselin Lazarević
Prema opisu Paravca (1990), logor Doboj bio je smješten na desnoj obali rijeke Bosne, tačnije na ušću Spreče u Bosnu, kolimetar i po od Doboja.
Formiran je kao internistički logor 27. decembra 1915. godine, a zatvoren 5. jula 1917. U njega su, uglavnom, dovođeni stanovnici Bosne i Hercegovine izbjegli u Srbiju za vrijeme povlačenja srpske vojske. Uglavnom su to bile žene i djeca.
Nakon njih stiže 5.000 muškaraca, žena i djece iz Beogradskog sreza poslije austrougarskog zauzimanja Beograda.
Logoraši su ležali u štalama na đubretu, bez slame, a kamoli slamarica. Hrana je ličila na pomije. Umirali su od gripa, pjegavog tifusa, dizenterije, crnih boginja, kolere... Često su i vješani.
Samo u aprilu 1916. godine umrlo je 643 djece. Umrle su tovarili na kola, zakopavali po više njih u plitko iskopane grobnice na dobojskom groblju u Barama. Kada je, u podnožju groblja, iz jedne povelike grobnice, kanalom pored ceste, potekla ljudska krv, prizor je bio nepodnošljiv, pa je oformljeno novo groblje s desne strane rijere Bosne, ispod sela Pridjel.
Prema istraživanjima, naređenje za likvidaciju logora Doboj stiglo je 1916. godine, kad se naslućivao kraj crveno-crne monarhije. Što nije pobijeno poslato je u logore Šopronjek i Arad.
U logoru se nalazilo oko 2.500 zatočenika. Rasformiranje je trajalo do 4. februara 1917. godine. Kosti žrtava ekshumirane su tek 1938. godine, i to, kako navodi Paravac (1990), oko 8.000 staraca, žena i dječice.
Veliku spomen-kosturnicu, od granita, hrvatske ustaše porušile su 1941. godine... Ni do danas nisu pronađeni i ekshumirani svi grobovi i grobnice ovog logora...
U jesen 1968. godine, u selu Pridjelu, radnici koji su radili na proširenju željezničkog čvora otkrili su mnoge pojedinačne grobove i zajedničke grobnice... Smatra se da u neotkrivenim grobnicama ima još nekoliko hiljada žrtava.
Smatra se da je u logoru Doboj pobijeno 10.000–12.000 Srba.
U Šopronjek
zatvarali i civile
„Carski i kraljevski logor za ratne zarobljenike Šopronjek bio je još jedan u blizini Nežiderskog jezera, na teritoriji tadašnje Ugarske. Sagrađen je po naređenju komande u Požunu (Brastislava), 5. aprila 1915. godine.
U početku je bio planiran da prihvati 15.000 ljudi, ali već početkom 1916. godine imao je 70 velikih baraka sa 17.390 logoraša. Ubrzo se uvećao za još 500 baraka, među kojima izvjestan broj za medicinske namjene.
U njemu su bili smješteni srpski ratni zarobljenici i civili, ali i ruski, italijanski, rumunski... U ovaj logor su Srbi iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, više civili nego ratni zarobljenici, prebacivani iz dobojskog logora. Do kraja rata, prema navodima „Austrijskog žurnala”, u njemu je utamničeno 35.000–40.000 ljudi. Neposredno poslije rata, Ćorović je zabilježio:
„...U Šoponjek su uglavnom upućivane žene i djeca iz istočnih krajeva Bosne i Hercegovine, i tu je velik dio zaglavio od iznurenosti i patnje (...).”
Srpski i ruski
zarobljenici
u Branuau
Logor Branuau nalazio se u mjestu Broumov, na sjeveroistoku Češke blizu granice sa Poljskom.
Logor je oformljen 11. juna 1915. godine, u isto vrijeme kada i logor u Jindrihovicama. U njemu su bili smješteni srpski i ruski zarobljenici i internirci.
Prema istraživanjima Opačića (1994), „u taj logor je deportovano 35.000 lica”. Među njima su američki humanitarci, početkom 1916. godine, pronašli 1.500 dječaka od osam do sedamnaest godina.
Bili su odvojeni u posebne odjeljke, gdje su imali nastavu po austrougarskom prosvjetnom sistemu, slično kao u logorima Nađmeđer, Nežider ili Hajnrihsgrin.
Opačić navodi da se radi samo o srpskoj djeci, i da se taj broj u ovom logoru popeo na 2.000 djece. Logorski režim bio je sličan kao u Jindrihovicama, pa je i smrtnost bila slična.
U arhivu Jugoslavije (1921) postoji situacioni plan groblja koje je ostalo iza ovog logora.
Na skici je, u razmjeri 1:250, iscrtano i označeno 2.674 grobna mjesta, zajedno sa masovnim grobnicama, u kojima su ležali srpski stradalnici, od kojih je 2.599 ekshumirano i preneseno u spomen-kosturnicu u Jindrihovicama.
Međutim, zbog podzemnih voda u grobnicama neki nisu, nažalost, mogli biti ekshumirani.
(Nastaviće se)