- Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Poslije smrti kneza Milana, a naročito zbog otezanja kneza Miloša da odobri mlađem sinu Mihailu da dođe u Srbiju, opozicija je započela pripremu za smjenu Obrenovića i dovođenje na vlast Karađorđevića. Petronijević, budući član Namjesništva, tajno je podržavao Aleksandra Karađorđevića, mada je njegova djelatnost u tom pogledu zakulisna i nedovoljno poznata. Đorđe Protić u jednom svom memoaru ističe da je Petronijević za Karađorđevića pripremao teren u Carigradu i da je spletkario s nekim svojim prijateljem u Carigradu „premda akta na vidiku nema, koja bi posvedočiti mogla”'. Sličnu tvrdnju iznosi i ruski istoričar Nil Popov. Iz postojećih izvora nijesu se mogli dokučiti Petronijevićevi motivi kojima se rukovodio u opredjeljenju za Karađorđevog sina. Poznato je da se sa članovima ustaničke emigracije sastao u Besarabiji 1830. godine, da je o Karađorđu i njegovom vremenu slušao od ljudi koji su ga neposredno poznavali i služili pod njime, kao što su Lazar Todorović, Nikola Nikolajević, Batalaka i drugi. Možda je neka veza Petronijevićevo kumstvo s Ilijom Čarapićem za kojeg je bila udata Karađorđeva ćerka Stamenka. Ali to su sve posredni dokazi, gotovo nagađanja, stoga ovo pitanje ostaje otvoreno. Izvjesno jeste da je opozicija u narodu stvorila snažno antiobrenovićevsko raspoloženje usmjereno ka promjeni vladara. U takvom opštem duhovnom stanju, po riječima Vase Čubrilovića, ne može da odoli nijedan vladalac, već „mora popustiti i ukloniti se ili izgubiti glavu ili presto”', kao što se, osim 1839, desilo uoči Majskog prevrata 1903. godine, ali i kasnije. Drugi voždov sin Aleksandar živio je do 1830. godine u Besarabiji, oblasti koja je Bukureškim mirom pripala Rusiji. Nadajući se da će njegovoj porodici poslije objave Hatišerifa 1830. biti omogućen povratak u Srbiju, nastanio se u Vlaškoj, blizu srpske granice, ali mu dolazak u otadžbinu nije bio dozvoljen. Po stupanju Namjesništva na vlast Karađorđević je, bez zvaničnog odobrenja vlasti, prešao u Srbiju. Petronijević je znao da će njegov dolazak u Srbiju izazvati reakciju turskih vlasti u susjednim sandžacima. E da bi to preduprijedio, naložio je krajinskom okružnom načelniku Milutinu Petroviću da istakne u razgovorima s turskim zvaničnicima kako je knez Miloš odobrio povratak izbjeglica u Srbiju i da od tog propisa nije izuzeta ni Karađorđeva porodica. Pod pritiskom paše u Beogradu i ruskog konzula Vašćenka, Petronijević je 20. septembra 1839. godine naredio Milutinu Petroviću da Karađorđevića neodložno protjera iz Srbije. Međutim, u tajno poslatom pismu molio je budućeg kneza za strpljenje. „Verujte da ni iz kakovog uzroka ne postupa se s Vama tako, no samo zbog toga što nam obtstojateljstva to nalažu. Za sada Vam treba pretrpeti se, neće ni to dugo trajati, pak će se onda želja Vaša ispuniti. Tešite se razumom Vašim i pomislite da neće zadugo još trajati sadašnja kritična vremena, pak da ćete onda moći u otečestvo doći i na veki u njemu prebivati. Od moje strane ja Vas mogu uveriti da će onda sve prepone koje sada na putu Vaše stoje prestati, kako se samo preokrenu naša obstojateljstva, koja mora što skorije biti''. Da se o smjeni Obrenovića raspravljalo na Porti potvrđuje jedno pismo izvjesnog doktora Štekera iz Carigrada upućeno Vučiću iz kojeg saznajemo kako su pojedine paše na Porti bile saglasne da se kneževsko dostojanstvo ''„d Miloševe porodice oduzme”' i drugi vladar izabere.
Negativna posledica političkih sukoba za vrijeme Namjesništva 1839/40. godine bila je gubitak prava naslednosti kneževskog dostojanstva, što predstavlja jednu u nizu sličnih pojava u istoriji Srbije: zbog unutrašnjih razmirica oslabi državna stabilnost. Ukoliko posmatramo nacionalni mentalitet, riječ je o „individualističkom dinamizmu”' specifično srpskoj „plahovitosti i isključivosti u međustranačkoj borbi”, o kojoj piše Slobodan Jovanović. Još kada se u unutrašnje borbe uplete strani činilac, kao u ovom slučaju Porta, onda nastaje diskontinuitet sa pređašnjim razvojem. Naime, Porta je već u fermanu knezu Milanu naglasila da potvrđuje njegovo kneževsko zvanje na osnovu ranije datih privilegija (berata i hatišerifa), ali i na osnovu činjenice da ga je izabrao Savjet. Takvom formulacijom turska vlada je gurnula klip u točak srpske autonomije, jer je njom doveden u sumnju princip primogeniture, propisan u turskim javno-pravnim aktima, a onda je u beratu knezu Mihailu naznačeno da je izabran, pošto je nasleđivanje po principu prvorodstva prekinuto smrću kneza Milana.
Kada je Porta potvrdila kneza Mihaila za vladara Srbije Petronijeviću je laknulo što vidimo iz njegove prepiske sa Milutinom Petrovićem. On mu je 26. septembra 1839. godine pisao: „Sad pak dobivši vijest iz Carigrada da je Gospodar Mihailo za knjaza srpskog od Porte priznan, i po tome ne videći nikakovu više opasnost, koje smo se bojali”, preporučujući mu da porodicu Aleksandra Karađorđevića ne požuruje iz Srbije. Opasnost koju Petronijević pominje je knez Miloš, namjeran da dođe u Vidin radi dogovora sa Husein-pašom. Međutim, Petronijević, kog podržavaju ostali ustavobraniteljski prvaci, nastavio je tokom jeseni 1839. godine da rovari na Porti protiv novopostavljenog kneza Mihaila.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.