-Pre­veo i pri­re­dio: VO­JIN PE­RU­NI­ČIĆ

Postoje mnogi dokazi iz 11 i 12 vijeka o bogastvu Kijeva, o njegovim tijesnim vezama sa Evropom, a prije svega, naravno, sa Vizantijom. Građevine, koje su sačuvane iz tog vremena, zadivljuju ljepotom svojih fresama i mozaika. U grobovima na jugu Rusije nađene su stvari od zlata i srebra visoke umjetničke obrade i vrijednosti.
Ljetopisci pišu o tadašnjim ruskim kneževima i njihovom poznavanju stranih jezika, o tome koliko su voljeli knjige, o otvaranju škola na grčkom i latinskom jeziku, o tijesnim vezama sa zapadnoevropskim naučnicima. U kratkom istorijskom periodu ovdje se stvorila svoja originalna književnost. Ruski ljetopisi, po lakoći, ljepoti i snazi napisanog, nijesu tada ni počemu zaostajali od najboljih anala na tadašnjem Zapadu. Pravne norme za vrijeme Jaroslava Mudrog, koje su bile formulisane u Zborniku zakona, poznate pod imenom „Ruska pravo“, govore o visokom nivou zrelosti društva. Kijevska Rusija nije ni u čemu zaostajala iza najboljih primjera zapadnoevropske civilizacije toga vremena.
O nivou veza sa Zapadom i autoritetu Kijevske Rusije u to vrijeme svjedoče i priče o sklapanju brakova djece Jaroslava Mudrog. Ana je postala kraljica Francuske, pošto se udala za Henriha I. Anastasija se udala za mađarskog kralja Andreja I, Jelisaveta za norveškog kralja Heralda III. Najstariji Jaroslavljev sin Vladimir uzeo je za ženu kćerku engleskog kralja Harolda, kojega je porazio Vilhelm Zavojevač. Jaroslavljev sin Izjaslav se oženio sestrom poljskog kralja Kazimira, a Vsjevolod grčkom princezom, kćerkom Konstantina Monomaha. Takođe postoje istorijski dokazi o brakovima još dvojice Jaroslavljevih sinova, čija su imena nepoznata, a oni su bili oženjeni sa njemačkim knjeginjama.
Sve ovo govori o tome da u tim vremenima Evropa nije gledala na Rusiju kao na divlju, nekulturnu, siromašnu i slabu zemlju, već obrnuto, sa radošću je prihvatala da se orodi sa ruskim kneževićima. Ovaj primjer dokazuje i to da se vladajuća elita u Kijevskoj Rusiji tada prema pitanjima vjeroispovijesti odnosila krajnje pragmatično i kao po pravilu, nevjeste i vjerenice su bez nekog posebnog kolebanja mijenjale pravoslavlje za katoličanstvo. Politički interesi su bili važniji od vjerskih. Kasnije, i u Evropi i u Rusiji, pitanja vjere su dugo vremena bili odrednica za vođenje politike.
Za vrijeme Jaroslava Mudrog Kijevska Rusija je bila sklonište za čuvene i slavne prognanike toga vremena. Jedan od takvih je bio norveški kralj Olaf III Svetac. On je čuven po tome što je u svojoj zemlji završio sa uvođenjem hrišćanstva, a zatim prepustio vlast Knudu I. Njegov sin Magnus Dobri živio je u Rusiji do 1033.godine, a onda postao kralj Norveške.
Kao dokaz važnosti i značaja Kijevske Rusije ne potvrđuju samo arheološka otkrića ili dnrevni ljetopisi, već i neobične rasprave koje su se pokrenule oko ruske istorije, odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza.
Čuvena i lijepa prošlost je sladak zalogaj, isto kao svaka druga poslastica. Nafta je energetski, ekonomski i materijalni resurs. Vrijedni i ponosni preci su intelektualni i duhovni resurs, a ponekad i ideološki. Zato su neke bivše savezne republike, odvojivši se od Rusije teritorijalno, odlučile da sa Rusima podijele usput i istoriju. U Ukrajini su neki lokalni naučnici i istraživači, miješajući geografiju sa istorijom, odlučili da samostalno otsijeku od prošlosti Rusije, prisvajajući drevnu Kijevsku Rusiju kao da je oduvijek bila njihova. Rusima su rekli, Kijev pripada nama, a vama Novgorod i Moskva, naš je Jaroslav Mudri, a vaš Ivan Grozni.
Prema emotivnim porivima bliskih rođaka, sve u svemu, Moskva se odnijela mirno i korektno, otprilike tako kako se odnosi stariji brat prema mlađem, koji je već opterećen nekakvim životnim iskustvom i previše ljubomoran i koji viče: „Tata je samo moj!“ U ovakvim i sličnim situacijama uvijek je bolje prećutati, jer infantilnost obično prolazi sa vremenom. Naravno, ako nije u pitanju patologija.
Čašu slasti uspjeha i gorčine poraza ispili su do dna zajednički preci sadašnjih Ukrajinaca i Rusa. Strašna nesreća je došla iz stepa, koje su bile odmah tu iza granice Kijevske Rusije i služile predvorjem Azije. Poslije smrti Jaroslava Mudrog, počinjući od 1061.godine, nomadska plemena Polovci stalno napadaju Kijevsku Rusiju. Ljetopisci toga vremena uvjerljivo pričaju o raznim tragedijama: o razorenim naseljima i odvedenim seljanima u zarobljeništvo, o njivama zaraslim u travu i korov, o bezbrojnim vojnim sukobima i pokušajima da se sklope primirja i pitanja riješe mirnim putem.
Ništa nije pomoglo. Prihvaćeni dogovori se nijesu poštovali, već su stalno kršeni (samo je Monomah, kako piše u ljetopisima, sklopio 19 mirovnih sporazuma sa Polovcima), a najskuplji darovi-životi su se pokazali nedovoljnim, pa su poražene Polovce smjenjivale nove hiljade ratnika, iako su ih Rusi često tukli do nogu. Nije pomoglo čak ni to što su kneževi počeli da se žene sa kćerkama hanova, tast je bez imalo griže savjesti nastavljao da otima i pljačka zetovu zemlju, ne obazirući se na rodbinske veze.
NastaviĆe se