-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Na polju matematike Njutn je načinio niz velikih otkrića i time ne samo unaprijedio ovu temeljnu nauku, već je i usmjerio njen razvoj tokom narednih vjekova. Njegovo glavno otkriće se odnosi na infinitezimalni (diferencijalni i integralni) račun. To je, zapravo, bio jedan od najvećih doprinosa razvoju matematike u istoriji čovječanstva. I prije Njutna su pojedini naučnici, posebno Ferma, Dekart, Valis, Kavaljeri, Barou i dr., počeli da proučavaju pojedine osobine krivih linija, da ispituju njihove karakteristike, ali niko od njih nije dao novu cjelovitu teoriju, koja bi objedinila sve ranije rezultate i, istovremeno, rješavala sve probleme na jedinstven i cjelovit način. Upravo je to Njutn postigao kada je otkrio originalne metode fluksije i fluente, zapravo temelje diferencijalnog i integralnog računa, koji predstavljaju dvije međusobno inverzne (obratne) metode u rješavanju beskrajnog skupa problema u matematici i njenim primjenama. Zapravo, nova genijalna Njutnova metoda se odnosila na proučavanje promjenljivih veličina, a takve su najvećim dijelom pojave u mehanici, fizici, kao i u drugim oblastima čovjekovog života. Novu matematičku oblast je takođe, ali nešto kasnije od Njutna, zasnovao i razvijao znameniti njemački filozof i svestrani naučnik G. V. Lajbnic. U zrelim i poznim godinama Njutn je, uz saradnju mnogih svojih učenika i privrženika, vodio dugotrajnu polemiku sa Lajbnicom oko priznavanja prioriteta u otkrivanju infinitezimalnog računa. Istovremeno je polemisao i sa osnivačem i prvim astronomom na Griniču, Džonom Flemstidom, oko nekih astronomskih otkrića i dostignuća.
Na području optike, Njutnu pripada ne samo pionirski rad na razlaganju svjetlosti na njene sastavne monohromtske komponente već i stvaranje nove teorije o svjetlosti, kao i konstrukciji prvog teleskopa, odnosno refleksionog astronomskog durbina. Uspio je da razloži bijelu Sunčevu svjetlost na niz duginih boja (spektar) i da ustanovi mnoge ključne pojedinosti vezane za tu pojavu. Najprije, bijela Sunčeva svjetlost predstavlja, u stvari, sintezu velikog broja pojedinih monohromatskih boja koje razložene daju uvijek jedan i jedinstven spektar, od crvene (na jednoj strani) do ljubičaste (na drugoj strani) spektra.
Najveći holandski fizičar, astronom i matematičar Kristijan Hajgens (1629–1695) dao je veliki doprinos mnogim oblastima i ukazao na razvoj budućeg naučnog istraživanja. Rodio se u Hagu, a od oca i svojih vaspitača dobio je veoma solidno opšte, a posebno matematičko i fizičko obrazovanje. Završio je pravne nauke i stekao titulu doktora iz te oblasti na univerzitetu u Antverpenu, ali se čitavog života intenzivno bavio matematikom, fizikom i astronomijom. Još u mladićkim godinama je usavršio teleskop i sa svojim bratom Konstantinom otkrio Saturnov prsten (1659), kao i najsvjetliji satelit te planete Sunčevog sistema, koji je dobio naziv Titan. Odredio je vrijeme obrtanja tog pratioca, kao i pravu prirodu Saturnovog prstena, a ujedno i činjenicu da on ne može da bude jedna homogena cjelina, već ogromno mnoštvo malih tijela koja kruže svako po svojoj sopstvenoj putanji. Bavio se problematikom klatna i konstruisao časovnik, koji koristi izohronost oscilacija. Inače, tu pojavu je otkrio još ranije Galilej, ali je Hajgens uspio da napravi časovnik sa klatnom, što je predstavljalo veliki napredak i na polju astronomije.
Godine 1663. Hajgens je izabran za člana Kaljevskog društva u Londonu, a dvije godine kasnije (dakle, 1665), pozvan je da dođe u Pariz i da se uključi u rad tek osnovane Francuske akademije nauka. Hajgens je u Parizu nastavio da živi i da se intenzivno bavi naukom sve do 1681. godine, kada je bio prinuđen, kao pripadnik protestanske vjeroispovijesti, da napušti Francusku i da se vrati u svoju domovinu. Objavio je nekoliko kapitalnih rasprava, koje se prije svega odnose na prirodu i osobine svjetlosti, ali mu je najpoznatiji traktat pod naslovom Horologium oscillatoium, koji je objavljen 1663. godine. U tom svom radu Hajgens je razvio teoriju djelovanja sile u okviru centalnog (kružnog) kretanja. Ukazao je na posledice koje nastaju kada se tijelo kreće po obrtnoj putanji, pri čemu se ispoljava centralna sila.
Hajgens je razvio matematički model djelovanja centrifugalne i centripetalne sile. Osim toga, nastavio je raniji Galilejev rad na proučavanju klatna i postavio obrasce koji se odnose na taj oblik (oscilatornog) kretanja. Utvrdio je da se kod centrifugalne, kao i centripetalne sile, ubrzanje javlja kada djeluje centralna sila (sila koja djeluje ka središtu kretanja po kružnoj putanji), čija je velična kvantitativno upravo proporcionalna sa kvadratom brzine kretanja tog tijela, a obrnuto srazmjerna sa poluprečnikom kružne putanje. U tom svom djelu, ovaj naučnik daje i niz drugih vrijednih doprinosa mehanici, pri čemu istovremeno ukazuje na značaj djelovanja energije i momenta inercije. Treba posebno ukazati da ovaj naučnik, nasuprot Njutnovoj korpuskularnoj teoriji, prema kojoj je svjetlost sačinjena od malih tjelesnih čestica (korpuskula), razvio svoju undulacionu teoriju. Smatrao je da se svjetlost širi po principima talasnog kretanja i time objasnio niz uočenih pojava. Ovu teoriju je zajedno sa Hajgensom zastupao i veliki Njutnov naučni oponent Robert Huk (1635–1703), engleski fizičar, istaknuti konstruktor, izumitelj raznih sprava i jedan od osnivača Kraljevskog društva (1662) u Londonu.
(KRAJ)