-Dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Junak i sredina su suprotstavljeni jedno drugom, ali se ubrzo pokazuje da sve to nije tako jednostavno kako na prvi pogled izgleda. Babič nastoji da zađe u polje psiholoških istraživanja. On ne spori da Aleš ispoljava kompleks inferiornosti, ali nastoji da nam pokaže ne samo izvorište u njemu samom, već i u onim pojedinostima koje ga ohrabruju u deformaciji njegovih osjećanja i shvatanja o svijetu u kome živi. Stvarnost, međutim, nije sagledana toliko u socijalnom kontekstu koliko onom psihološkom, tako da su mnogi pojmovi izgubili svoju fizičku vrijednost. Zbog toga režija i želi da dođe do onih prizora kroz koje će Aleš sagledati svoju situaciju, kroz nju doživjeti katarzu i pokušati da nađe svoje mjesto u sredini prema kojoj osjeća toliku odbojnost.
Melodramatika se guši upravo u ovim psihološkim raščlanjivanjima određenih Alešovih stanja. Reditelj mu pušta da mašta o prošlosti, ljubljenoj djevojci i sinu koji je trebalo da se rodi i kroz nemoć pokazuje da su to samo isprazne iluzije. Jedino bi Aleš mogao da odgovori zbog čega ove godine nije potražio voljenu djevojku i izborio se da san o ljubavi postane stvarnost. Kada konačno i dođe do susreta sa svojom ratnom ljubavi, on sam sve to prilično banalizuje. Mara se preudala za drugog čovjeka, koji je takođe bio ratnik, ima djecu i svoj život. U toj porodici rođeno je i Alešovo dijete. Istina je poražavajuća, i tek tada postaje razumljivo zašto je on toliko bježao od ovog susreta. Ništa ne čini da bi se zbližio sa sinom ili Marom i čak pada u neku vrstu ravnodušnosti.
Da li je on zaista za ovim toliko čeznuo ili su njegove patnje tek nemoć i zavaravanje? Iz njegovog odnosa prema Mari i djetetu jasno se nazire da je on razorena ličnost i da mu niko drugi ne može pomoći do on sam. Babič ne osuđuje ostale aktere, pa ni samu sredinu, jer se čovjek za ljubav mora izboriti – Aleš mašta a u suštini nema snage i neprekidno je u bježanju i samoodricanju.
Svijet u kome se kreće Aleš jeste svijet svakodnevnih poslova i gotovo običnih strasti. Zbog toga što nije u stanju da se saživi sa okolinom Aleš sve vidi iskrivljeno i ne može da postigne to unutrašnje približavanje. Sve ostaje na toj spoljnoj, fizičkoj komunikaciji, koja očigledno nije dovoljna za unutrašnji mir i iznalaženje sopstvenog životnog smisla. Tako valja i tumačiti njegove patetične tirade, zajedljive komentare, gorčinu i mišljenje da je svijet zaista jedna veselica, zabava ili cirkus, u kome svako igra svoju igru. Čak da uz put ne saznamo ništa o ranijem Alešovom životu, dovoljno ga je konfrontirati sa situacijama pa da se shvati složenost motiva i psihološkog produbljivanja samog zbivanja. Tim slikama je obuhvaćen veliki broj ličnosti. Svaka od njih je dosta dobro ocrtana, ali se njihovim postupcima ne pridaje veći značaj. Oni upotpunjavaju atmosferu i još više oslobađaju reflekse koje Alešova preosjetljiva priroda apsorbuje. Otud on jedno govori a drugo osjeća.
Babič ne osuđuje sredinu niti pojedine ličnosti iz tog kruga pretvara u karikature istina ne može biti samo na jednoj strani, tako da ovdje ono što je suštinsko ostaje i osnovno u formiranju filmske slike. Aleš u drugima vidi samo neprijateljstvo i teško prihvata saznanje da i među njima ima onih koji žele da mu pomognu. Ali u toj psihološkoj međuzavisnosti koju Babičeva režija neprekidno ističe postaje jasno da čovjek ne može opstati izolovan, da sam mora preuzeti moralnu odgovornost ne samo za svoje postupke već i odnos prema sebi i sredini.
(NASTAVIĆE SE)