-PIŠE: protojerej- stavrofor dr Velibor Džomić

Zašto je sve naprijed navedeno „nerealno u suštini” i zašto to za predsjednika Vučića „nije rješenje”? Po čemu za bilo koga, pa i za predsjednika Vučića, stav Crkve o Kosovu i Metohiji, izražen kroz Saborsku poruku, može biti „nova okolnost i teška novost”? Šta je novo u Saborskoj poruci ako se zna da više od 90% učesnika tzv. unutrašnjeg dijaloga o Kosovu i Metohiji (u koji SPC nije zvanično pozvana da učestvuje), kao i najveći broj Srba, zastupa isti stav kao i Sveti arhijerejski sabor naše Crkve? Da li to išta znači i kako to može biti „novo”? Ko mu je dao ili davao nadu da neće biti te „nove okolnosti i teške novosti”?
Da li, kroz odgovor predsjednika Vučića, dolazimo do saznanja da se pod „zamrznutim konfliktom” zapravo podrazumijeva sve što je protiv priznanja tzv. Republike Kosovo, podjele i priznanja, „modela dvije Njemačke”, razmjene srpskih teritorija za srpske teritorije, racionalnog zadovoljenja, pravno obavezujućeg sporazuma, stolice u Ujedinjenim nacijama, Unesku i slično?
Pita se predsjednik Vučić, povodom Saborske poruke, „da li je rešenje da sve negiramo i da budemo protiv svega”. Šta to Crkva negira? Negira okupaciju, otimanje, uništavanje, razaranje međunarodnog poretka, pravnog poretka države Srbije, ubijanje i proganjanje na Kosovu i Metohiji. Da li, pita Vučić, treba da čekamo neko bolje vrijeme, pa dopituje i koje vreme. I pritom kalkuliše koliko će nas tada biti – pet ili tri miliona. Zašto ne kaže da su i Albanci, danas možda i više nego Srbi, u veoma silaznoj demografskoj putanji (npr. godinama se po beogradskim medijima objavljivao netačan podatak da samo u Prištini ima preko 700 hiljada Albanaca, a po popisu stanovništva iz 2011. godine /i pored svih mahinacija/ popisano je – sa svim ostalim narodima – 198.897 stanovnika. Od tog broja treba oduzeti one desetine hiljada Albanaca koji su se iselili tokom prethodnih godina i imati u vidu one koji će se tek seliti poslije tzv. vizne liberalizacije koja im se obećava. Zašto ne navede podatak da je broj stanovnika u Republici Albaniji umanjen za 1 milion za poslednjih deset godine?). Tači i Haradinaj o tome ni riječ ne progovaraju, ali zato Vučić samo govori o „malom broju Srba koji će biti još manji”. Državnički, nema šta!
Niko nikada, pa ni Arhijereji naše Crkve, nije rekao da ne treba razgovarati sa prištinskim Albancima, ali ti razgovori ne smiju da budu forma i pokriće da se, kako je rekla mudra igumanija Anastasija iz spaljenog Manastira Deviča kod Srbice, „učini najgora stvar u istoriji srpskog naroda”?
Vidim da, uz sve prethodno, predsjedniku Vučiću nije jasno što „svi govore o Svetoj zemlji, samo niko neće na tu Svetu zemlju da ide da živi”. To je poražavajuća „argumentacija”, jer Vučić zna da nisu svi Srbi živjeli i ne žive na Kosovu i Metohiji kao Svetoj srpskoj zemlji, ali su svi Srbi pričali o tome šta je za nas Kosovo, stasavali su na Kosovskom zavjetu i borili su se za Kosovo i Metohiju. Njegoš, recimo, ne samo da nije živio nego nikada nije bio na Kosovu i Metohiji, ali je znao i najbolje osjetio tu veliku tajnu.
Koliko je poznato, nikad niko od Vučićeve familije i rodbine nije živio, a ni Vučić, niti iko Vučićev ne živi niti će da živi na Kosovu i Metohiji, ali Vučić ne samo da priča o Kosovu i Metohiji nego je sve sile upregao da navodno „riješi istorijske nesporazume Srba i Albanaca” i kosovsko-metohijsko pitanje. Nije sporno kad Vučić takve pridike dijeli svojim političkim oponentima od kojih mnogi nikada nisu kročili nogom na Kosovo i Metohiju, ali je po svemu sporno kad to radi kroz odgovor na Saborsku poruku o Kosovu i Metohiji.NASTAVIĆE SE