-Piše: Budo simonović

Istog dana, 22. maja 1942, kad je na rubu groblja pod Trebjesom strijeljan Ljubo Čupić, sa druge strane brda je obješena njegova mlada drugarica i saborac Joka Baletić. Dželati, opet domaći izdajnici pod oružjem i skutom italijanskog fašističkog okupatara, očigledno su računali da će tako razbiti mit o neustrašivosti, junaštvu i čvrstini partizanskih boraca i ustanika.
Očigledno su vjerovali da će narodu, silom okupljenom da prisustvuje egzekuciji, utjerati strah u kosti i pokazati silu i moć, ali su i Joka Baletić kao i Čupić svojim prkosom i držanjem na gubilištu sledili krv u žilama i zadivili i one koji su ih poslali u smrt.
Joka je, dobro su zapamtili očevidci, sama stupila pod vješala i sama, vezanim rukama, namakla omču na vrat a da joj se oko nije namrdilo.
Pored toga što su i u Nikšiću, pa i u Crnoj Gori uopšte, dugo zanemarivani junaštvo i viteštvo Ljuba Čupića (tek u novije vrijeme se neko sjetio i po jednoj uličici u Nikšiću i Podgorici dao njegovo ime), bilo je dosta i zloupotreba i kalkulacija sa tim njegovim legendarnim osmjehom, čak i u šićardžijske, dnevno-političke, politikantske svrhe.
To je posebno došlo do izražaja u žestokoj kampanji koja se prije 12 godina razbuktala u Crnoj Gori uoči referenduma za osamostaljenje. U toj nemilosrdnoj predreferendumskoj utakmici i beskrupuloznoj borbi za naklonost glasača, nesumnjivo najnečasnija i najprljavija podvala i manipulacija napravljena je sa Ljubom Čupićem. Taj lik je blok vladajućih partija i pristalica crnogorske nezavisnosti istakao kao svoju zastavu slobode i poruku bezdušnoj Evropi koja se, bajagi, stavila na stranu protivnika crnogorske suverenosti i nezavisnosti, odnosno pobornika Državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Epski portret Ljuba Čupića, vezanog u lanac, tada se danima smiješio sa petnaestak bilborda u Podgorici i Nikšiću, ovog puta „vezan“ pride i kružnom plavom koronom sa zvjezdicama, simbolom Evropske unije. Sve to je bilo podastrto crvenom bojom aktuelne crnogorske zastave i „urešeno“ crnogorskim grbom i famoznom cifrom od 55 odsto, pragom koji su pristalice crnogorske suverenosti i nezavisnosti morale preskočiti da bi se odvojili od Srbije i krenuli u zagrljaj toj „nepravednoj Evropi“, koja im, eto, postavlja i takve „neprelazne“ prepreke na evropskom putu.
Autor ove skaradne politikanske propagande, koju su, kako veli, potpomogli „učinjeni Crnogorci koji ne ištu, već daju za svoju državu“, novinar Mihailo Radojičić, zvani Šok, tvrdio je da je to učinjeno „bez ikakve veze sa bilo kakvim pokretima i koalicijama za Crnu Goru“, da se bilbordi sa ovako „iskićenim“ likom Ljuba Čupića „ne mogu tumačiti kao podgrijavanje osjećaja protiv EU“.
Nije, međutim, tako mislio Nebojša Čupić, sinovac Ljuba Čupića, sin njegovog najstarijeg brata Dragutina. On se direktno, pismom obratio Milu Đukanoviću, tadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore, i zatražio da se prestane sa zloupotrebom imena i lika njegovog strica...
Sjutra: MOJ STRIC JE BIO JUGOSLOVEN

Četiri obješene

Inače, pored Joke Baletić, u Crnoj Gori su tokom Drugog svjetskog rata obješene još tri žene. Četnici su u Kolašinu 1942. godine objesili partizansku ljekarku, Jevrejku Ružu Rip i mladu čobanicu sa obližnjeg Babljaka Đurđu Vlahović, a u Orahovcu u Boki kotorskoj, u ljeto 1944. godine, Njemci su objesili i Todu Vukašinović, pedesetčetvorogodišnju domaćicu, zato što je cjepanicom udarila jednog njemačkog vojnika. I jedni i drugi su, međutim, odmah uvidjeli da su napravili veliku grešku i time još više probudili inat i bunt naroda.