Dnevna štampa Marketing Redakcija Kontakt
Mugošini saradnici odbili da priznaju krivicu * Najmanje novca oduzeto Marovićima * Srzentić nezakonito zaposlio ženu funkcionera ANB-a * Svaki treći objekat ostaje „divlji” * Saglasne 192 zemlje, protiv samo Amerika * Pet * Izliv ljudskosti
ISSN 1800-6299
  Izdanje: 15-07-2018

Porudzbenica
Rubrike
Pogledajte

Strip Dana

Strip

Riječ Dana
Marko Maraš, direktor portala Seljak.me:
Informacija je najvažnija alatka u poljoprivredi. Što brže teku informacije, to će poljoprivreda više rasti.

Vic Dana :)

Bio je „Bog i batina” za sve nas, dok nismo uzeli batinu i ubili „boga” u njemu.

TV ekipa pitala Cigu za vrijeme NATO bombardovanja šta ima da poruči Klintonu preko televizije.
• Ma, da mu ja majku njegovu i još da mu kažem: „Predaj se, bre Klintone, izgibosmo!”

Pita učiteljica Pericu:
- Perice kako ćemo znati da je šargarepa dobra za vid?
- Pa jeste li ikad vidjeli zeca sa naočarima.

Došli Mujo i Haso u kafanu.
Konobar:
– Izvolite?
Mujo:
– Meni dajte pivo LAV jer sam ja lavčina, a Hasi može konjak?

Gospodin iz grada dolazi na seosko imanje i pita za gazdu. Na to će gazdarica:
- Muž upravo hrani svinje, ali možete ga prepoznati po kačketu.







Arhiva
Dan:
Mjesec:
God:

Razno
Uclani se

Feljton - datum: 2018-07-13 PROF. DR KRINKA VIDAKOVIĆ PETROV: OD BALKANA DO TIHOG OKEANA
Crkva Sv. Save u Džeksonu (Kalifornija) Problemi sa crkvenom jurisdikcijom Feljton smo uradili po knjizi prof.dr Krinke Vidaković Petrov „Od Balkana do Tihog okeana”, koju je izdao Institut za književnost i umjetnost iz Beograda
Dan - novi portal
Prof. dr Krinka Vidaković Petrov
Prva srpska crkva u SAD sagrađena je 1894. u Džeksonu (Kalifornija), druga u Galvestonu (Teksas), a do 1919. uspostavljeno je još 30 crkava u državama Pensilvaniji, Aljasci, Ilinoju, Montani, Kanzasu, Ohaju, Mizuriju, Kaliforniji, Viskonsinu, Indijani, Mičigenu, Nebraski, Juti i Kanadi. Crkvu u Džeksonu su izgradili srpski rudari u Kaliforniji, a osvetio ju je episkop Ruske pravoslavne crkve u Americi, u okviru koje je Sevastijan Dabović djelovao na čelu njene srpske misije. Rođen u Americi, u jednoj bokeljskoj iseljeničkoj porodici, Dabović je bogoslovsko obrazovanje stekao u Rusiji, da bi po povratku u domovinu (SAD) djelovao pod kanonskim okriljem Ruske pravoslavne crkve. Spominjemo Dabovića jer je u to vrijeme on bio izuzetak: u Americi nije bilo srpskih sveštenika, a kada su podignute crkve, parohinijani su ih morali dovoditi iz zavičaja. S tim ciljem su se obraćali crkvenim vlastima u zavičaju, svojim bivšim episkopima ili parohijskim sveštenicima, tražeći da im oni pošalju sveštenike koji bi obavljali dužnost u Americi. Nije se, međutim, radilo samo o problemu dovođenja srpskih sveštenika, nego i o kanonskoj jurisdikciji nad srpskim crkvama u Americi.
Mada je većina iseljenika došla iz Austrougarske, među njima je nastala žučna rasprava po ovom pitanju zato što mnogi iseljenici nijesu htjeli da prihvate da njihove crkve, koje su sami izgradili i finansirali, budu pod kontrolom austrougarskih vlasti. Nije ovo bilo samo političko pitanje, nego i suštinsko pitanje očuvanja identiteta srpskih iseljenika u slobodnoj Americi. Prevagnulo je mišljenje da po svaku cijenu valja izbjeći jurisdikciju SPC u Austrougarskoj. Iseljenici su željeli da njihove crkve budu pod jurisdikcijom SPC u Srbiji, ali ona, od početka 20. vijeka pa sve do uspostavljanja jugoslovenske države, nije bila u stanju da preuzme tu odgovornost i da finansira sveštenike. Rješenje je bilo da se srpske crkve u Americi stave pod privremenu jurisdikciju Ruske crkve. Tu zaštitničku ulogu ova je vršila dok SPC nije uspostavila eparhiju američko-kanadsku 1921. godine. Po svjedočenju episkopa Dionisija Milivojevića, lokalne iseljeničke crkve nastajale su samoinicijativno da bi se zadovoljile duhovne potrebe naroda, ali u uslovima odsustva čvrstog crkvenog autoriteta neke su crkve „vodile svoje čartere kao nezavisne ma od čije episkopske vlasti, neke su ih vodile po tipu ruskih crkvenih opština, neke ih nikako nijesu vodile, već su upravljale po svojim pravilima koja su se svake godišnje skupštine dopunjavala i mijenjala”. Mnoge srpske crkve prihvatile su jurisdikciju Ruske pravoslavne crkve u SAD, ali je nijesu prihvatale sve starješine srpskih crkava: „Neki su je odmah priznavali; neki su ostajali pod jurisdikcijom Karlovačke mitropolije, držeći se saradnje s austrougarskim poslanstvom u Vašingtonu; neki su ostajali u jurisdikciji onih episkopa iz čijih su eparhija došli, a neki nijesu formalno priznavali ničiju vlast...”
Ruski episkop u Americi Tihon organizovao je Srpsku duhovnu misiju koja je djelovala od 1905. do 1921. Međutim, da Srbi nijesu bili sasvim zadovoljni odnosima sa ruskom crkvom pokazuje postupak Mihaila Pupina, počasnog konzula Kraljevine Srbije od 1911. Pitanje je koliko je Pupin radio po uputstvima iz Beograda, a koliko po sopstvenom nahođenju kada je 1912. godine organizovao Srpsku pravoslavnu duhovnu misiju „nasuprot ruskoj”, a ličnim sredstvima finansirao rad dvojice srpskih misionara, da bi potom osnovao i Crkveno-školski fond. Međutim, nastojanje, kao što je ovo Pupinovo, da se srpska crkva u SAD ojača, konsoliduje i bliže veže za Kraljevinu Srbiju prekinuto je izbijanjem Prvog balkanskog rata, kada su sve srpske iseljeničke ustanove u Americi bile suočene s drugim prioritetima.[...]
Amerika je za iseljenike bila prostor otuđenja. Četiri faktora doprinosila su otuđenju; iscrpljujući rad, izolacija radnika koji su pripadali najnižem društvenom sloju, raskorak između kulturnog nasleđa iseljenika i kulture okruženja i otpor integraciji. Srpski iseljenici poticali su iz siromašnih seoskih krajeva u kojima je vladala izrazito patrijarhalna kultura, čiji su ključni elementi bili vjera, usmena tradicija i narodni običaji. Većina iseljenika postali su preko noći u Americi industrijski radnici, odnosno proleteri nastanjeni u urbanim sredinama. Živjeli su u malim zajednicama, rasutim na ogromnom prostoru, u kojima su nastojali da očuvaju svoju supkulturu. Bili su okruženi „drugima” – emigrantima drugog etničkog određenja i Amerikancima. Iseljenik koji je radio u rudniku, fabrici ili čeličani bio je dehumanizovan, sveden objektivno na „tijelo” koje je ulazilo u sastav kolektivne i bezlične kategorije označene kao „fizička radna snaga”. Subjektivno, s tačke gledišta iseljenika, njegov kulturni identitet bio je važno sredstvo odbrane od dehumanizacije i kontrateža otuđenju.
Za održavanje kulturnog identiteta bilo je važno pojedinačno djelovanje, ali je još mnogo važnije bilo organizovanje i institucionalizovanje kulturnog zajedništva. Tako su uspostavljene četiri institucije koje su imale ulogu čuvara kulturnog identiteta: crkva, potporna udruženja, kulturna društva i etnička štampa.
(KRAJ)

Komentari

Komentari se objavljuju sa zadrškom.

Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.

Prijavite neprikladan komentar našem MODERATORU.

Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem Ombudsmanu.

Dan - novi portal
Predaja pomena on-line

Najčitanije danas

INFO

Cjenovnik i pravila o medijskom predstavljanju u toku kampanje za izbore za odbornike u SO Herceg Novi koji će biti održani 9. maja 2021.godine.

Pravila lokalni
Jumedia Mont d.o.o.

Cjenovnik - Radio D

Pravila o medijskom predstavljanju

Pravila lokalni
M.D.COMPANY d.o.o.

Cjenovnik - Radio D+

INFO

Zaštitnika prava čitalaca Dan-a

OMBUDSMAN

kontakt:

ombudsman@dan.co.me

fax:

+382 20 481 505

Pogledajte POSLOVNIK

Pratite rad OMBUDSMANA

Pogledajte IZVJEŠTAJE

Karikatura DAN-a
Karikatura
Pogledaj sve karikature >>>

Najčitanije - 7 dana


 

Prognoza dana

 



 

Developed by Beli&Boris - (c) 2005 "Dan"