- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Kovač nije od ljudi koji se plaše i brinu za svoju karijeru i poziciju u listu. Dugogodišnjim novinarskim radom nastojao je da prevaziđe sve ono što ga otuđuje u profesiji od njega samog, pa i istina na koje se svi toliko pozivaju. U svojoj odbrani se ne pravda za pijanstvo, ali je vrlo određen kada su u pitanju njegovi novinarski stavovi, i zato i pita svoje kolege: da li novinari jednog društveno angažovanog lista moraju da se vladaju kao fratri u samostanu i poslušno odobravaju sve misli i kanone svojih redakcijskih glavara i misle jedino glavom svog glavnog urednika, ili je, ipak, poželjno da ponekad misle i svojom glavom? Zar je svaki kritički članak odmah dokaz opredjeljenja za anarhiju? Problemi su mnogo složeniji jer glavni urednik ne želi nikakve afere oko lista i nastoji da sebi obezbijedi ugodnu karijeru. On ne može da oprosti Kovaču napise o rukovodiocima preduzeća „Mikros”, koje je proglasio korumpiranim pljačkašima. Kovač smatra da je trista ljudi koji su organizovali obustavu rada u ovom preduzeću imalo valjane argumente, da su bili politički vrlo zreli i da su njihove izjave takve da ih je trebalo objaviti, pogotovo kad njihovi rukovodioci nisu željeli javno da kažu nijednu riječ.
Rasprave koje se vode na ovom i drugim sastancima otkrivaju svu složenost odnosa u jednom listu i Hadžić na njima gradi svoj film kako bi dobio sliku o preobraženju fakta u javnu informaciju. Zavise li naš konformizam i egzistencija i kako se odnosimo prema dnevnoj politici?
Šta je sa slobodom rasuđivanja? Može li se mimo tog ustaljenog načina prezentiranja životnih istina, pa i sebe samog, dosegnuti do sopstvenog moralnog integriteta? Nije li konformizam ona razarajuća snaga, koja u čovjeku uništava osnovne reflekse i pretvara ga samo u dio jednog užasavajućeg mehanizma? Fadil Hadžić sasvim hladnokrvno postavlja i sebi i svojim akterima ta i mnoga druga pitanja, ispituje do koje je mjere moguć tolerantan dijalog i suprotstavljanje različitih mišljenja.
Nije sentimentalan prema Kovaču i objašnjava da je on upravo ono što je sam od sebe u tom mehanizmu stvorio. Pristao je da živi bez ličnog integriteta i kada je htio da kod sebe i drugih nešto izmijeni došao je u konfliktne situacije. Sve se to odrazilo ne samo na njegov rad u redakciji, već i na lični život. Srećan brak sve više se razara tako da Vlada Kovača napušta žena. No on je do te mjere obuzet svojim opsesijama i razoren iznutra, da nije u stanju da stvori novu vezu. Sve više propada, viđa se u društvu alkoholičara i bivših novinara i povlači u samoću. O njegovom karakteru i stavovima bilo je dosta rasprava. I sam reditelj je nastojao da izvjesnim rješenjima podstakne određene dileme. Film je u osnovi komponovan kao traganje za istinom, ali ne traganje lično već zajedničko. Šta je istina? Ko na nju ima pravo? Šta su to viši interesi, autocenzura, u kojoj mjeri smo zavisili od raznih moćnika? Da li javno zauzeti stavovi moraju biti u saglasnosti sa privatnim životom i niz drugih problema o kojima postoje različita mišljenja. Hadžić se veoma smjelo upušta u sve ove rasprave i ne ostaje samo u domenu principa. Neprekidno tokom filma dokazuje svoje teze, izbjegava svaku jednostranost i zato dopušta da i drugi iznesu svoje argumente. Novinarstvo je osjetljiva oblast društvenog djelovanja i on je želio da pokaže anatomiju odnosa između javno napisane riječi i politike, da objavi šta su vruće teme i kako se one obrađuju i saopštavaju javnosti kako zapravo ne bi skrenule na sebe posebnu pažnju niti bi izazvale ekscese.NASTAVIĆE SE