- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Kroz našeg junaka Vlada Kovača se prelamaju više društvena nego socijalna objašnjenja, tako da film teži jednom višem integritetu, u kome ćemo moći jasno razabrati ono što je od bitnog značaja. Film je sav u znaku proticanja, formiranja i razgrađivanja određenih ideja u sasvim konkretnim vremenskim i prostornim relacijama. Zato se i predstavlja daleko više od onog što u domenu izraza može za sebe da obezbijedi dokumentaristika. Sve što je uključeno u film i čime se izražava njegov sadržaj mora da se i subjektivno doživi i postane dio svih ovih ličnosti koje se međusobno dopunjuju ili konfrontiraju. Savremeni film mora da posjeduje feljtonsku dokumentarnost, a on je upravo ono što se iza nje nalazi. Film „Novinar” predstavlja najviši domet u stvaralaštvu Fadila Hadžića. On je zanimljiv i vrijedan ne samo zbog situacije koju opservira već i slobode kojom se izražava. Režija se ne svodi na negaciju ili suprotstavljanje dokumentaristici, jer nalazi dovoljno kreativne mogućnosti da se unutar nje valorizuje u samom izrazu. Pri tom ne formira karaktere niti se bavi pretjerano njihovom psihologijom, već više pojedincima kao ličnostima u njihovom svakodnevnom radu i ispoljavanju. Zato mu karakterne osobine nisu posebno važne i dozvoljava sebi čak i izvjesne nedosljednosti, budući da je sav koncentrisan na etičke vrijednosti i egzistencijalne probleme svojih junaka.
U ovoj oblasti savremenog i angažovanog filma, koji se nije njegovao podjednako u svim tadašnjim našim filmskim centrima, vrijednost rediteljskog postupka Fadila Hadžlića je tim značajnija — on sam učvršćuje, produbljuje i bogati odnos prema dokumentarnosti i njenoj životnoj autentičnosti. Poređenja ovog djela sa sličnim u drugim kinematografijama, a posebno američkoj, mogu samo da potvrde zrelost i umjetničku snagu Fadila Hadžića. „Novinar” je snimljen u tradiciji socijalističkog društvenog angažmana filma – „Licem u lice”, koju Hadžić razvija već od 1964. Govorio je: „Da danas snimam ‘Novinara’, kudikamo bih više naglasio porodičnu situaciju glavnog junaka, a ne toliko ono što se zbiva u redakciji rekordnog objavljivanja.Svoje najbolje godine posvetio sam novinarstvu: Kerempuh i VUS pretvorio sam u novine s rekordnim objavljivanjima. Moje je uvjerenje da film bez publike nema smisla, kao ni kazališni komad pred praznom dvoranom”.
Film, dakle, s etičkom tezom političkog usmjerenja. Film koji se u ime odbrane prava na istinu suprotstavlja licemjernoj odbrani ’viših interesa’, baš kao što se tom licemjerju suprotstavljaju i svi normativni i politički dokumenti našeg društva. Po tim osobinama, „Novinar” je i neka vrsta feljtonistike, žurnalističke rasprave. Izbjegavajući jednosmjernost u koju bi ovakva rasprava mogla zapasti, Hadžić je uzeo priču iz redakcijskih prostorija i u nju sugestivno upleo i istoriju o ličnom životu novinara Kovača i drugih novinara. Ispričao je nekoliko sudbina od kojih svaka nameće obavezu razmišljanja ne samo nad etikom novinarskog posla i zanata, nego prije svega nad pravom na pravednu javnu riječ koja možda neće uvijek svima biti po volji, ali koja može ostati neokaljana jedino ako predanost društvenoj dužnosti i obavezi stavlja iznad ličnog interesa jedinke. Film je u Puli osvojio Zlatnu arenu za režiju, nagradu publike „Jelen”, te nagradu za mušku sporednu ulogu Fabijanu Šovagoviću.
KRAJ