-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Meša Selimović pravi izbor i piše predgovor za „Izabrane pripovjetke“ Janka Veselinovića (izdavač „Seljačka sloga“, 1953). „Bosna film“ snima prvi dugometražni igrani film „Kuća na obali“, prema njegovom i scenariju Norberta Kuntca iz Beča, a u režiji Boška Kosanovića.
I ponovo nevolje: prilikom reizbora na Filozofskom fakultetu nije prošao. Njegov protivkandidat Boško Novaković imao je, prema ocjeni komisije, značajnije radove. Ostao je bez posla. Zabilježio je rezignirano: „Meni je otkazano povjerenje. Nikad nijesam saznao zašto. I ja sam četiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom... I te četiri godine sam radio razne poslove, koji nijesu imali nimalo veze sa književnošću, da bih prehranio porodicu...“ Naravno, bavio se pisanjem i od toga je živio. Pisao je u „Oslobođenju“, u „Borbi“. Darka je otuđila ponešto od srebrnog posuđa.
I u to sirotinjsko vrijeme, Meša se gospodski ponašao. Imao je držanje dostojanstveno, ponosito. Njegov stan bio je jedan od prvih sarajevskih salona. Naravno, takvo ponašanje se upisalo Darki u zaslugu: ona je pravila od njega gospodina, govorilo se u čaršiji. A on se, očito, dobro osjećao – to njeno nastojanje mu je godilo, kao svojevrsni vid podrške. Na Darku je, to Sarajlije dobro znaju, bio ponosan. Imao je osobinu, koja je nekad i zbunjivala: nikad se na sastancima nije zalijetao – bio je na liniji Partije i Narodnog fronta. Kada je postao član kolektiva Narodnog pozorišta u Sarajevu nastojao je da u repertoar unese izvjesne novine. Kao direktor drame imao je umnogome odriješene ruke.
Bosanski rukovodioci nijesu mnogo marili za Mešu Selimovića. Istina, mnogi od njih su u ratu zauzimali manje položaje od njega, ali su se vinuli u visine i postali u vlasti – nešto. Meša je sveden na ono, takoreći, što je bio i prije rata – mladi profesor. A nije više ni bio mlad: imao je pedesetak godina.
Seli se 1960. godine u novi, veći stan – u ulici Višnjik 17, u jedan od najljepših djelova Sarajeva, iznad Koševa. U Narodno pozorište došao je zahvaljujući predusretljivosti Vlajka Ubavića i prijateljstvu sa njim, i u Pozorištu je ostao sve dok nije našao bolje mjesto. Najprije je otišao za urednika u izdavačku kuću „Veselin Masleša“, gdje će 1961. godine objaviti knjigu „Tuđa zemlja“. Zoran Gluščević, prikazujući ovu novu Mešinu prozu u NIN-u, između ostalog, kaže: „Ova knjiga sadrži tri pripovjetke; prve dvije ocrtavaju pređeni put književnog uzrasta, treća je njegov rezultat koji zaslužuje priznanje... U trećoj pripovjeci, „Magla i mjesečina“, po kojoj bi u stvari trebalo dati naziv cijeloj zbirci, ima tako snažnih stranica da se nehotično zapitamo potiču li od istog pisca...“ Najzad, jedna riječ nade – da se izvuče iz prosjeka.
Objavljuje u „Svjetlosti“ i svoj prvi roman „Tišine“. Ovom knjigom, konačno, skreće na sebe pažnju jugoslovenske književne javnosti. Djelo je napisano ekavicom. „Oslobođenju“ izjavljuje: „Nije to autobiografski roman, ali ima mnogo autobiografskih elemenata. Prema tome, nije faktografija sva iz mog života, ali je iskustvo moje... Tu su sve lokaliteti Beograda... Lokalne boje je toliko koliko se odnosi na stvarni Beograd. Ja Beograd veoma volim...“ Sav se predaje pisanju, sistematski radi. „Tišine“ će biti i prvo njegovo djelo prevedeno na makedonski, pa potom na slovenački jezik. U jesen 1961. godine postavljen je za glavnog urednika izdavačkog preduzeća „Svjetlost“, vodeće izdavačke kuće u Bosni i Hercegovini.
Bile su to lijepe godine. Ponašao se prema piscima veoma korektno; ako nečije pisanje nije podnosio, nije mu stao na put. Vitalan i pravdoljubiv, Meša će i u narednim godinama biti čovjek jasnog stava: veoma će se založiti za puštanje iz zatvora mladog pjesnika i prozaiste Anđelka Vuletića, staće na stranu proznog pisca Vojislava Lubarde, onda Izeta Sarajlića... U sukobu pisca i vlasti – stajao je na strani pisca. U redakciji „Svjetlosti“ posebno je prijateljski odnos gajio prema Risti Trifkoviću, kritičaru i proznom piscu. Sa Ristom je uglavnom vodio i izdavački plan – od ideje do realizacije, a povjeravao mu je i svoje tek napisane tekstove na prvo čitanje. To prijateljstvo će njegovati sve do odlaska iz Sarajeva.
Početkom 1962. godine biće izabran i za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, i na tom položaju ostaće do naredne godine. Započinje i pisanje romana „Derviš i smrt“. Upitan – da li je temeljno izučavao „Kuran“, jednostavno odgovara: „Nijesam nikad. To je vrlo površno poznavanje ‚‘Kurana‘‘. Ne znam nijedan istočni jezik uopšte. Ne znam ni istočnjačku filozofiju“. [...]
Skromno, ali neuvjerljivo. Dobri poznavaoci islama ipak tvrde da je na osnovu onoga što je napisao Meša Selimović bio veoma upućen u tajne islamskog mišljenja. Za roman „Tišine“ dobija Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Knjigu šalje i Miroslavu Krleži.
(NASTAVIĆE SE)