-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj bangorski@t-com.me

Ovakva atmosfera koju je na otoku i oko njega ostvario Vatroslav Mimica doprinosi da se dosegne istina ne samo o ličnosti već i o cjelini koju film prati i sugeriše. No prava veličina tih intencija ne leži nikad u završnom rezimeu, u pobjedi ili porazu, već u borbi samoj, u nepokorenosti, u pobuni protiv svega što steže i zaustavlja, bez obzira da li se radilo o mračnim silama Olimpa ili o tvrdom kamenu Viševice. Zbog toga će Vatroslav Mimica iz akademskih sfera i pripremiti na svođenje ka sopstvenoj suštini. Ono što muči današnjeg reditelja jeste kako da u ovoj protivurječnoj stvanosti nađe prostor za svoj film. To je, zapravo, nastojanje da se otvore granice svega postojećeg i čovjek strukturira u samim stvarima. Više ne može biti tema koje su unaprijed predodređene za film, pojava koje zaslužuju pažnju psihologa ili sfera o kojima svoj sud treba da daju političari. Film se nalazi svuda i iz tog saznanja ponekad se izvlači pogrešan zaključak da je film potreba života kao i svaka druga. Mimica je i u tom pogledu nešto oprezniji, sklon je da se neprekidno pita: kakve to potrebe i u čemu je mjera bitna specifičnost? Svaki reditelj mora nužno da ima svoju sopstvenu sliku tih potreba i da ih, zavisno od opštih shvatanja o životu, na adekvatan način oblikuje.
U „Prometeju sa otoka Viševice“ učinjen je taj odlučujući napor u stvaranju jedne strukturalne sinteze – afirmaciji koncepta koji će doći do punog izražaja u njegovim kasnijim filmovima. Mimica nije odbacio nijedan od elemenata igranog filma, niti je ičim nagovijestio da mu iskustvo i tradicija predstavljaju smetnju u stvaranju ličnog izraza. Posebno je ovdje značajan udio fotografije i kamere, koju je u rukama imao Tomislav Pinter, veliki snimatelj što je u to vrijeme mogao zaista udovoljiti zahtjevima Mimice. Scenografiju je uradio Željko Senečič, muziku je konponovao Miljenko Prohaska, montažer je bila Katja Majer, a scenario su napisali Vatroslav Mimica, Slavko Goldstein i Kruno Quien. Glumili su Slobodan Dimitrijević, Janez Vrhovec, Mira Sardoč, Dina Rutić. On ih je jednostavno sagledavao iz jedne nove, njemu bliže perspektive, pa je tako olakšao sebi rad na unutrašnjem oblikovanju filma kao autonomne i žive strukture. Da nije toga, neke scene i mnogi pasaži ovog filma ostali bi na nivou konstrukcije. Zar je onda slučajno što im snaga dolazi iz onih fragmenata rađeniih od sjećanja i još neizblijedjelih fakata? U dramaturškom smislu oni su tu da bi objasnili sadašnja raspoloženja, dileme i postupke umornog i opustošenog Mate Bakule. Mimica ih tako formira i montira da na njima može počivati cijela konstrukcija filma. Na sve strane iz njih zrači dinamika, tako da djelo zadobija čvršći integritet. To je Vatroslav Mimica. Ne oduzima li to filmu svako simboličko značenje? „Prometej s otoka Viševice“ bio je cjelovito ostvarenje, kojem ništa nije nedostajalo, a koje je svojim bogatstvom, i u temi i u formi, bilo izuzetno i sasvim originalno.
Godine 1965. na filmskom festivalu u Puli „Prometej s otoka Viševice“ donio je „Jadran filmu“ Veliku zlatnu Arenu, Mimica je nagrađen Srebrnom arenom, Pinter Zlatnom arenom za kameru, a filmu je pripao i Jelen. Mimica je za režiju dobio i specijalnu nagradu na festivalu u Moskvi.
Kraj