-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Sredinom avgusta 1945, britanska vlada je obavijestila jugoslovensku vladu da podržava zahtjev. Harold Titman je notu uputio 7. avgusta, na koju je Din Ačeson odgovorio u istom smislu kao i britanska vlada – naložio je Ričardu Patersonu da saopšti vladi u Beogradu da su SAD podržale zahtjev iz humanitarnih razloga. Vatikanski zahtjev odbila je jugoslovenska vlada, koja nije bila spremna da vatikanskim predstavnicima dozvoli pristup u navedene logore. Sa svoje strane, Vatikan je nastojao da upotrijebi Saveznike i prikupi podatke koje je mogao da iskoristi za propagandu i političke svrhe protiv Jugoslavije. Nekoliko dana kasnije iz Državnog sekretarijata je prispjela nova nota u kojoj se izražavala zabrinutost za stanje interniraca u logorima u Hrvatskoj i Sloveniji, odvedenih u vrijeme jugoslovenskog prisustva u Trstu, Gorici i drugim gradovima. [...]
Nema sumnje da je Vatikan preuzeo na sebe zaštitu hrvatskih građana izloženih mogućim neprijatnostima i repatrijaciji u Jugoslaviji. U proljeće 1946. godine, Vatikan je novom notom proslijedio zahtjev Bratovštine Sv. Jeronima u Rimu, koja je tražila da se ne izvrši repatrijacija ili ekstradicija grupe Hrvata koji su se nalazili u zarobljeničkom logoru br. 215 u mjestu Grotofalja kod Taranta. U zahtjevu Bratovštine tražilo se da savezničke vlasti ispitaju pojedinačno svaki slučaj zarobljenih Hrvata, vojnika i civila, koje je trebalo predati jugoslovenskim vlastima. Najzad, Bratovština je molila da se obustavi svaka repatrijacija Hrvata. Državni sekretarijat je podržao takve zahtjeve. Titman je zahtjev proslijedio savezničkoj komisiji za Italiju sa molbom za akciju. Iz Komisije je odgovoreno da hrvatski zarobljenici u Grotofalji nijesu bili predviđeni za repatrijaciju, osim ukoliko to sami ne traže. Vlada SAD je zauzela stanovište da niko ne bude vraćen mimo svoje volje, izuzev u slučaju da je ratni zločinac, o čemu su dokazi morali biti podnijeti na uvid vladama SAD i Britanije, koje će odobriti njihovu repatrijaciju. Zarobljenici su prebačeni u logor br. 209 u Afragoli, u blizini Napulja. U jesen 1946. godine, dr David Zrno, provincijalni hrvatski franjevac iz Čikaga, obratio se posredstvom kongresmena Mek Kormaka Dinu Ačesonu sa zahtjevom da se ne dozvoli repatrijacija hrvatskih izbjeglica i zarobljenika iz Austrije. Takav korak označio je kao „zločin prema čovječanstvu“. Vatikan i Katolička crkva nastojali su svim sredstvima da spriječe izručenje Hrvata, bez obzira na njihovu odgovornost ili nevinost.
Stav administracije u pogledu repatrijacije i ekstradicije, ma koliko bio određen i primjenjivan, zahtijevao je mnogo više preciznosti nego što ih je bilo u svakodnevnoj praksi. O tome se tokom više mjeseci razmišljalo u Stejt departmentu. Početkom 1947. godine Džems Berns je odredio stanovište prema zahtjevima za repatrijaciju i ekstradiciju koga će se kasnije pridržavati u takvim slučajevima. To je bilo neophodno i zbog sve češćih zahtjeva jugoslovenske vlade za izručenjem pojedinaca i prigovora zbog odbijanja da se oni prihvate. Berns je odbacio zahtjev da se potpuno prekinu repatrijacije ratnih zločinaca; umjesto toga, ubuduće će se vršiti pažljiva provjera svih zahtjeva, prije svega za ona lica koja su se nalazila u Italiji i Austriji. Time će se te zemlje takođe zaštititi od optužbi da na svojoj teritoriji drže ratne zločince. Odbacio je mogućnost da se u SAD sudi licima koja su optužena za zločine u Jugoslaviji, pošto oni nijesu bili počinjeni na njihovoj teritoriji. Najzad, odlučio je da odredi datum do koga su se zahtjevi za repatrijaciju i ekstradiciju mogli dostavljati, što nije važilo samo za Jugoslovene. Džems Berns nije odredio taj datum.
U jesen 1946. godine, savezničke vlade (SAD, Britanija) suočile su se sa novim dokazima podrške Vatikana izbjeglim ustaškim ministrima, funkcionerima, vojnim licima, službenicima, itd. Obavještajne službe savezničkih država utvrdile su da su se šestorica traženih hrvatskih kvislinga nalazila u Orijentalnom institutu u Rimu, koji se nalazio u okviru vatikanske države. U namjeri da utvrde mogućnost da navedene uhapse, ustanovljeno je da Orijentalni institut nije uživao pravo eksteritorijalnosti, što je dozvoljavalo savezničkoj policiji da uđe u njegove prostorije i uhapsi osumnjičene. Dilema je bila velika: upad u vatikansku teritoriju prijetio je da izazove diplomatske sukobe i nesporazume, što su SAD i Britanija željele da izbjegnu. Frensis Osborn je smatrao da bi takav korak trebalo svakako izbjeći. Uvjeravao je da prava koja su dvije zemlje imale u skladu sa primirjem sa Italijom nijesu mogla da se primijene na teritoriju Vatikana. Predložio je da se jugoslovenskoj vladi saopšti da su se tražena lica nalazila izvan savezničke jurisdikcije i da ona treba da traži od Vatikana njihovo izručenje. Forin ofis je prihvatio takvo mišljenje, i tražio američku saglasnost za njega. U Stejt departmentu su se lako saglasili sa britanskim predlogom.(NASTAVIĆE SE)