-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Rusi su se veoma davno podijelili na zapadnjake i „patriote” (antizapadnjake). Pri čemu ni jedan ni drugi tabor nije bio monolitan, niti istorodan. I na jednom i na drugom mjestu drago i poludrago kamenje je bilo zajedno sa jalovinom i otpadom. Ovakav spoj osobina sam po sebi nije bio nikome od pomoći.
Neki patrioti u prošlim vremenima su uobražavali da sa đavolom ima veze i krompir, koji je uvezen iz inostranstva. Kasnije, njihovi idejni potomci su otkrili đavola čak i u farmericama. Za takav soj ljudi ruska voda je bila uvijek mokrija od vode sa Zapada. Ovakve slične krajnosti filozof Nikolaj Berdajev je nazvao „dječjom slovenofilskom umišljenošću”. Drugi patrioti, ponoseći se svojim pragmatizmom, bili su spremni da uzmu stranu tehnologiju i prihvate komforan život, ali su istovremeno gradili čelične zapreke za ulazak bilo kakve ideje iz stranih zemalja. Međutim, u tom taboru je uvijek bilo i onih, koji su se trudili da sačuvaju rusku samobitnost i originalnost. Prema zapadnim vrijednostima su imali kritički odnos, prihvatali su sve korisno, a odlučno su odbacivali sve šta je zastarjelo. Berdajev ih je sa uvažavanjem nazivao „prvim ruskim evropejcima, jer su pokušavali da samostalno razmišljaju na evropski način, a ne da oponašaju njihovo razmišljane, kako to rade djeca”. Naravno, ovo su već aluzije na račun zapadnjaka. Ovaj tabor je takođe uvijek imao svoje „gradske budale”. Berdajev je pisao:
„U ruskoj inteligenciji, koja je bila radikalno orijentisana prema Zapadu, uvijek je bilo mnogo azijatskog, što je bilo strano zapadnjacima. Evropsko razmišljanje u svijesti ruskog intelektualca je bilo toliko izopačeno, da ga je bilo teško prepoznati. Zapadna nauka i zapadna pamet su dobijali karakter nekakvih božanstava, koja su bila neshvatljiva kritizerskom Zapadu”.
Riječ „božanstvo”, koju je Berdajev koristio u navedenom slučaju, ne izgleda da je suvišna, ako se sjetimo riječi čuvenog ruskog zapadnjaka Gercena:
„Zapadni svijet je naš ideal, naša crkva i roditeljska kuća, u kojoj su odnjegovane naše prve ideje i osjećanja”.
Preteča ruskih revolucionara, čuveni književni kritičar u XIX vijeku Visarion Bjelinski je tvrdio: „Ljudi su tako glupi, da se silom moraju voditi prema sreći”. On je primijetio:
„Kad bi ruski narod bio slobodan, on ne bi pošao u parlament, već bi odmah potrčao u krčmu da pije vino, da lomi flaše i vješa plemiće...”
1917. godine, uoči izbora Osnivačke skupštine, boljševik Volodarski je, takođe radikalni zapadnjak (pristalice Lenjina su na azijatski način doveli do apsurda ideje zapadnih socijalista) naglas ponovio riječi Bjelinskog. Volodarski je izjavio da ruski narod „ne podnosi parlamentarni idiotizam”, pa zato Osnivačka skupština mora biti „poslednja parlamentarna skupština u Rusiji”. Nijesu samo Marks i Engels nametali ovo mišljenje boljševicima, već i mnogi zapadnjaci iz otadžbine. Međutim, i ovdje je, naravno, manjina nastupala sa radikalnih pozicija. Od gore navedenog priznanja Gercena, da je zapadni svijet za njega i za njegove pristalice „roditeljska kuća i crkva”, ništa manje nijesu važne druge riječi publiciste, koje se odnose na „prve ideje”.
Kod nekih zapadnjaka „drugih ideja” nije ni bilo, a „prve” su postale pravilom, koje se ne smije prekršiti, ali za druge, među njima i za samog Gercena, one su bile materijal, koji je crpljen sa Zapada i samo polazna tačka i impuls za nove ideje.
„Ruski evropejci” nijesu bili rijetki u tom taboru, a, po svoj prilici, bilo ih je čak više, nego u taboru oponenata. Prihvatajući kritički strano iskustvo, zdravomisleći zapadnjaci su, ne samo jednom ili dva puta u ruskoj istoriji, pružali pomoć bespomoćnoj, ali uvijek „patriotskoj” vlasti, pomažući Rusiji da prestigne Evropu.
Ako govorimo o različitosti tabora, onda na zastavi antizapadnjaka moglo bi se napisati „Primum non nosere” („Glavno je ne praviti štetu”), a kod zapadnjaka „Primum agere” („Važno je raditi”). Ali, ovo su krajnosti. Velika nesreća je u tome što ruski nacionalizam, kao i bilo koji drugi nacionalizam, boluje od hronične bolesti–selektivno pamćenje. Razmjena ideja i gena između Rusije i Zapada teče odavno i plodotvorno, ali većina Rusa do sada mnogo više zna za negativan, nego za pozitivan uticaj Zapada na život u Rusiji. Mada ne nedostaje ni takvih primjera u istoriji. Međutim, nije dobro da selektivno pamtimo da je izgradnju helikoptera u SAD započeo ruski emigrant Sikorski, a izbrisati iz sjećanja tu činjenicu da je najbolji rječnik ruskog jezika napisao Vladimir Dalj, čiji je otac bio Danac, koji je primio rusko državljanstvo, a majka Njemica. Za nacionalnu psihologiju Amerikanaca je opasno da pamte iz cijele istorije Drugog svjetskog rata samo Perl Harbor i iskrcavanje u Normadiji. Ali, ni za Ruse nije ništa bolje da žive u uvjerenju da su u Drugom svjetskom ratu ginuli ljudi samo u rovovima Staljingrada ili kod Kurska.
U ovom smislu ruski „patriota” je brat blizanac američkog, francuskog, meksičkog i nigerijskog „patriote”. Oni liče jedan na drugog kao da su oboljeli od Daunovog sindroma.
(Nastaviće se)