-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U prepisci koja se nastavila o razmišljanjima o upadu na vatikansku teritoriju, Osborn je upozorio da bi nasilni upad na vatikansku teritoriju izazvao veliko ogorčenje na mnogim stranama. Spomenuo je da su katolički krugovi u Engleskoj i drugdje poslije presude nadbiskupu Alojziju Stepincu bili veoma neraspoloženi prema jugoslovenskoj vladi. Povreda vatikanske teritorije da bi se uhapsila lica koja je tražilo jugoslovensko pravosuđe stvorila bi nova neraspoloženja u katoličkoj javnosti.
U decembru 1946. godine britanski politički savjetnik pri Savezničkoj komandi potvrdio je vijest da se izvjestan broj jugoslovenskih kvislinga nalazio pod zaštitom Vatikana. Dostavio je listu imena onih koji su se hranili u Zavodu sv. Jeronima, u Via Tomacelli 132. Nije se znalo gdje su navedena lica stanovala, iako se vjerovalo da koriste tuđa imena. Saveznička komisija za Italiju, koja je dostavila obavještenje, smatrala je da oni stanuju u Vatikanu. Kako se Zavod sv. Jeronima nije nalazio u Vatikanu, predlagao je da se oni uhapse. Da bi se ustanovio njihov identitet i mjesto boravka, predložio je da se traže podaci od rimske kvesture (policije), koja je nastojala da iz Rima ukloni sve one koji su ilegalno boravili u njemu.
Iz Vatikana nijesu prestajali da šalju nove note i zahtjeve za neizručivanje pojedinaca ili grupa iz zatvora i logora u Italiji. Krajem aprila 1947. godine zahtijevalo se da vlada SAD i njene službe ispitaju slučaj Hrvata, optuženih za ratne zločine, sakupljenih u zatvoru Kraljica Jelena u Rimu. To se tražilo u ime humanosti i demokratskih načela. Među njima nalazili su se i: Dušan Žanko, Milivoj Magdić, Danijel Uvanović, Janko Vernić–Turanski, Ignac Dujšin, Vilim Peroš, Jurica Marković, general Ante Moškov, general Vladimir Kren, Aurel Židovec, Živan Kuvedžić. Nekoliko lica bilo je zatvoreno zbog pogrešno utvrđenog identiteta: Stjepan Tomljenović, Ivan Devčić, za koga se mislilo da je Ivan Devčić–Pivac, Marijan Dragićević i Ante Pavičić. Nota se završavala tvrdnjom da su svi spremni da izađu pred međunarodni sud, uvjereni da bi njihovo izvođenje pred sud u Jugoslaviji u tom trenutku bilo ravno smrtnoj presudi. Dostavljajući notu ambasadi u Rimu i Stejt departmentu, Frenklin Goven je predložio da se ona uputi savezničkim vojnim vlastima na razmatranje, o čemu će obavijestiti Državni sekretarijat. U telegramu Stejt departmentu ambasador Džems Dan je upozorio da su neki od navedenih već bili izručeni jugoslovenskim vlastima, dok se o drugima raspravljalo. Zbog toga je predložio da Državnom sekretarijatu ne uputi odgovor dok ne dobije uputstva. Vatikanska intervencija došla je sa zakašnjenjem. Ipak, potvrdila je da se Vatikan zalagao za neizručivanje nespornih ratnih zločinaca, kakav je bio general Moškov. Vatikanska nota takođe je uručena britanskoj ambasadi pri Svetoj stolici. Pošto su se sva navedena lica nalazila u britanskim rukama, Amerikanci su se našli u nezavidnom položaju.
U stvari, vatikanska akcija je obavljena u dogovoru sa vrhovima američke i engleske katoličke hijerarhije sa ciljem da se izvrši pritisak na vlade dviju zemalja da odustanu od daljeg izručivanja osumnjičenih i uhapšenih lica. Istog dana, 26. aprila, general Džordž Maršal je obavijestio Forin ofis da je kardinal Fransis Spelman izrazio zabrinutost za sudbinu „jugoslovenskih katolika koji su se nalazili u rukama Britanaca u Italiji, za koje se govorilo da se nalaze pred repatrijacijom u Jugoslaviji”. Riječ je bilo o Žanku, Magdiću, Uvanoviću, Vernić-Turanskom, Dujšinu, Moškovu. Od Forin ofisa se tražilo da pruži obavještenje o sudbini ovih lica, kako bi mogao da se obavijesti kardinal Spelman. Sredinom maja Forin ofis obavijestio je ambasadu pri Svetoj stolici da su 29. i 30. aprila 1947. godine Magdić, Uvanović, Vernić–Turanski, Peroš, Moškov, Kren i Židovec predati jugoslovenskim vlastima. O ostalima (Žanku, Markoviću, Kuveždiću, Tomljenoviću, Devčiću, Dragićeviću i Pavičiću) odluka nije bila donijeta. Navedeni su bili izručeni zato što je ustanovljeno da su podržali njemačku invaziju na Jugoslaviju, radili za Pavelićevu vladu i podržavali režim koji nije poštovao načela humanosti i opravdavao zločine kakvi nijesu bili zabilježeni u istoriji.[...]
Kad je jugoslovenska vlada zatražila izručenje sveštenika Vilima Cecelje, zamjenika glavnog vikara hrvatske vojske, sa kojim se Džordž Maršal prvobitno saglasio, na zahtjev konzula u Zagrebu odluka je preinačena. Cecelja se nalazio u rukama američkih vlasti. Konzul Džems Hohental saopštio je Maršalu da je Cecelja bio jedan od organizatora zavjere protiv Pavelića aprila 1944. godine i da je radio na tome da se NDH prevede na stranu saveznika. Samo zahvaljujući nastojanjima Vatikana nije bio strijeljan, ali je bio uklonjen u Beč. Hohental je tražio da Cecelja ne bude izručen jugoslovenskim vlastima, pošto se to moglo shvatiti kao akcija protiv Katoličke crkve. S obzirom na to da se radilo o svešteniku, Maršal je prihvatio zahtjev i Cecelj nije izručen.
(Nastaviće se)