- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Jugoslovenske vlasti nijesu nimalo sumnjale u naklonost Vatikana, njegovu spremnost da pomogne i zaštiti izbjegle saradnike ustaškog režima i ostale prestupnike. Sopstvenim putevima i obavještajnim kanalima takva uvjerenja bila su potvrđena u više navrata. Još početkom 1944. godine, kad takva potvrda nije bila potrebna, u Vrhovnom štabu se znalo da je Vatikan pružao zaštitu uglednim fašistima. Tvrdilo se da su se neki saradnici generala Roate skrivali u rimskim samostanima (Sv. Pavle); nadbiskupi i biskupi širom Italije radili su slično. Nakon završetka ratnih operacija saznanja o držanju Vatikana postala su potpunija. U memorandumu o vatikansko-jugoslovenskim odnosima navodilo se mnogo primjera za to. U prvom redu se isticalo da se Vatikan trudio da pomogne i zaštiti izbjeglice iz Hrvatske i Slovenije. Za Bratovštinu Sv. Jeronima navodilo se da je predstavljala uporište, da je tu stvoren Hrvatski odbor za papsku pomoć u kojem su vodeću ulogu imali Draganović, fra Dominik Mandić, Juraj Mađerec, Antun Golik i drugi. Slična organizacija bila je Slovenski socijalni odbor. Njen osnivač bio je dr Miha Krek, a u njoj su radili sveštenici Prešern, Košiček, Šaruga, Žilbert i drugi. Po navodima memoranduma, obje organizacije su uživale materijalnu i finansijsku podršku Vatikana i drugih katoličkih organizacija. Najveći prihodi dolazili su od vatikanske Pontificia Commissione d‘Assistenza, Državnog sekretarijata, Pija XII i katoličkih organizacija u SAD. Iz tih izvora Bratovština je dobila oko 60 miliona lira; prilikom prijema ustaške delegacije pod vođstvom pukovnika dr Stjepana Horvata, Pije XII je poklonio deset miliona lira. U memorandumu se navodilo da je Vatikan učestvovao u skrivanju ustaškog zlata u samostanu u Vafsburgu, u Austriji (13 sanduka po 40 kilograma). Pored toga, Pije XII je početkom 1946. godine primio ustašku delegaciju koju je predvodio dr Dušan Žanko, pjevački hor iz logora Fermo i druge. Državni sekretarijat je direktno intervenisao protiv hapšenja i izručenja Moškova, Krena, Mandića i drugih ustaških glavešina. Neprijateljska osjećanja su, nesumnjivo, bila uzajamna, a nepovjerenje toliko da je isključivalo svaki dogovor. [...]
Najvažnije vatikanske agencije za pružanje pomoći izbjeglicama djelovale su u pojedinim nacionalnim vjerskim institutima u Rimu. Hrvatski centar nalazio se u Institutu Sv. Jeronima u Rimu, Via Tomacelli 132. Mnogi obavještajni izvori potvrđivali su ulogu i mjesto Vatikana u tom poslu. U izvještaju rimskog organka Kontraobavještajne službe američke armije (CIC) navodilo se da su se mnogi ustaški ratni zločinci pod lažnim imenima nalazili u Rimu, gdje su imali svoju organizaciju i obavještajnu službu. „Takva njihova djelatnost, izgleda da potiče iz Vatikana; širi se od Zavoda Sv. Jeronima do logora u Fermu. Glavni obavještajni operativci bili su dr Krunoslav Draganović i dr Juraj Mađarec, rektor Zavoda Sv. Jeronima“. Obavještajna služba Stejt departmenta potvrdila je takav zaključak, nakon svestranog istraživanja koje je obavio njen agent Vinsent la Vista početkom 1947. godine. Tokom nekoliko mjeseci, La Vista je ispitivao pojedince, posmatrao rad i djelovanje različitih tijela i organizacija, razgovarao sa uglednim funkcionerima. Njegov prvi, preliminarni izvještaj odnosio se na nekontrolisano izdavanje italijanskih viza od strane Međunarodnog Crvenog krsta. Navodeći da je izvor obavještenja za to bio u Vatikanu, La Vista je uvjeravao da je svako ko je tražio ličnu kartu ili dokument o identifikaciji, to mogao dobiti posredstvom lica koja su djelovala pod okriljem Vatikana. Dokumenta su se mogla dobiti bez ikakvog prethodnog utvrđivanja identiteta, sa tuđim imenom i druge nacionalnosti. Poznati i traženi ratni zločinci dobili su na taj način lična dokumenta sa tuđim imenima. La Vista je objasnio proceduru i naznačio ličnosti kojima se trebalo obratiti. Naglasio je da su nacionalni komiteti djelovali pod zaštitom Vatikana, i svi su oni imali svoje predstavnike u njemu.
Po nalogu Stejt departmenta, La Vista je nastavio svoj rad da bi u proljeće 1947. godine podnio izvještaj koji je otkrio mnogo nepoznatog o načinu rada Vatikana i službi koje su se nalazile pod njegovim nadzorom. Pošto je napomenuo da istraga nije dovedena do kraja i da sve što je bilo sa njom u vezi treba koristiti sa strogom diskrecijom, naglasio je da je do pojedinih rukovodilaca tih službi bilo nemoguće doći. Napomenuo je da je riječ o dr Niksu, koji je obavljao poslove za austrijske izbjeglice. Kad je italijanska vlada otkrila njegovu djelatnost, donijela je odluku da ga uhapsi. Iako se radilo u najvećoj tajnosti, dr Niks je saznao za predstojeće hapšenje, pa se u poslednjem trenutku sklonio u Vatikan, gdje se i dalje nalazio. „Odavno se sumnjalo da je dr Niks djelovao pod blagonaklonim okom Vatikana. Njegovo bjekstvo i skrivanje u Vatikanu to potvrđuju“, zaključio je La Vista.
Osvrćući se na ulogu Vatikana u tom poslu, La Vista je napomenuo da je „Vatikan bio najvažnija pojedinačna organizacija upletena u ilegalno prebacivanje izbjeglica“. Razlozi kojima se to opravdavalo bili su širenje vjere. [...]
(NASTAVIĆE SE)