- Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Kakvi su izvještaji iz Moskve stizali na sto uznemirenog kralja Sigismunda, može se lako zaključiti iz zapisa nekakvog Roberta Besta, koji je tada opisao postojeću situaciju na dvoru Ivana Groznog.
„Ja mislim da nema takvog gospodara u hrišćanskom svijetu, kojega su se toliko bojali pokorni plemići i niži stalež, a istovremeno sa tim i voljeli više. On nije volio mnogo da ide u lov sa sokolovima i psima, kao ni druge zabave, niti instrumente ili muziku, ali nalazi za sebe najuzvišenije uživanje u dvjema stvarima: kao prvo, u crkvenim liturgijama i nije sporno da je mnogo volio svoju vjeru i kao drugo, kako da pobijedi i pokori svoje neprijatelje“.
U daljem svom pričanju on do detalja opisuje svakodnevna gađanja iz oružja, koja se proizvode u Moskvi. Oruđima su gađali u specijalno napravljene drvene kuće, napunjene zemljom, a iz pušaka su gađali u sante leda, koje su bile specijalno obrađene za ovaj slučaj. Gađanja su se odvijala pod carevom kontrolom i gospodar je pažljivo pratio i procjenjivao probne rezultate. Ako je vjerovati Bestu, u svakoj takvoj provjeri je učestvovalo do pet hiljada strelaca. Potpuno je jasno da su ovakve informacije iz Moskovije morale da uznemiravaju njene neprijatelje.
Sigismundovi protesti nijesu uticali na Englesku, jer, očigledno, korist od trgovine sa Rusijom, a preko nje i sa drugim partnerima, prevagnula je u odnosu na bilo kakve argumente poljskog kralja. Ako je Vatikan u to vrijeme bio uznemiren zbog pitanja crkvene unije sa Rusijom, a Poljsku zabrinjavala vojna i politička pitanja, u tom momentu Engleska je bila isključivo zainteresovana za trgovinu sa Rusijom.
U Moskvi su sve to dobro shvatili. Sigismund je javno priznao da je ruski car „politički neznalica“nadmudrio poljskog kralja.
Ako se za vrijeme Ivana III u moskovskoj državi pojavila spoljna politika, onda je za vrijeme Ivana IV Moskva jasno vidjela ispred sebe, ne „samo cijeli Zapad“, već počela vješto da igra igru sa nesložnim evropskim državama. Zapad nije više bio samo neprijatelj za Ruse, sada su se pojavili bregovi i jaruge, tj. partneri i protivnici.
Pisma Sigismunda o Narvi zahtijevaju pojašnjenja. U samom početku Livonskog rata, u maju 1558.godine, ruske jedinice su zauzele Narvu i na taj način je Moskva vladala njom do 1581.godine, kada je to važno pogranično utvrđenje na Baltičkom moru bilo ponovo izgubljeno, jedna od najboljih luka na obalama Baltika.
Narva je postala voljeno dijete Ivana Groznog. Rusi su brzo obnovili grad poslije napada i pomogli lokalnom stanovništvu da se oporavi od ratnog razaranja, davši im žito, konje i stoku. Gradu su dali pravo da može trgovati bez carine sa Moskovskom državom, a takođe pružili mogućnost slobodnog povezivanja i sa drugim državama. Strancima u Narvi je bila garantovana lična bezbijednost i razne trgovačke povlastice. Po zamisli Moskve, Narva je morala da postane kontrolno-propusni punkt Rusije na zapadnoj granici, sa njom je isključena uloga Novgoroda, ali samo pod strogom prismotrom vlasti.
Rusko prisustvo u Narvi je, kako piše istoričar Sergej Platonov, „proizvelo snažan utisak kod zainteresovanih krugova u Njemačkoj i u skadinavskim državama“. Na ruku Rusa su išla tadašnja neslaganja između evropskih konkurenata. Ako su do tada svu hanzejsko-rusku trgovinu čvrsto držali livonski gradovi u svojim rukama, najviše od svih Revel, sada u Narvu, prolazeći Revel, dolaze trgovački brodovi iz Ljubeka i zapadnih hanzejskih gradova. Pored svega ovog, Narva je dozvolila Evropi da otvori nove puteve do ruske sirovine, a iza toga se krio veliki profit.
Kao rezultat velike konkurencije, koji je isprovociran pojavom Rusa u Narvi, pojavili su se gusarski brodovi na Baltiku u velikom broju. Moskva nije zaostajala za drugima i imala je svoje gusare pod komandom Njemca Karstena Rode. On je štitio „svoje“ brodove, a nemilosrdno pljčkao „tuđe“, za šta je na kraju dospio u danski zatvor.
U najkraćim istorijskim rokovima, ne samo sama Moskva, nego i cijela zemlja se napunila strancima. Englezi su zauzeli prostore na sjeveru – u Pomorju, u Vologdi, u Jaroslavlju. Ništa manje nijesu bili aktivni tada ni na svim putevima za Srednju Aziju. Odmah poslije Engleza su se pojavili Holanđani, koji su brzo iskoristili puteve na sjeveru i nastanili se oko murmanske luke, takođe u sjevernom dijelu Dvine i oko cijolog puta od Holmogora na sjeveru do Moskve. Oni su počeli da prave veliki novac u Novgorodu i Narvi. Pored toga, Holanđani su, nausput, uskratili ekskluzivna prava Engleza. Englezi su dugo protestovali protiv dolaska konkurenata na ruski sjever, argumentujući svoje potrebe time, da su uložili veliki trud da dovedu u red sjevernu maršrutu u Rusiju, zbog čega su Englezi i dobili posebne povlastice i privilegije. Moskva je ta prava i dokaze za uloženi trud diplomatski ublažavala, konstatujući rezonski da je „okean-more veliki Božji put“, a ne nečija svojina, prema tome, ovaj put se ne smije uzurpirati.
Englezima i Holanđanima, koji su preplavili rusku zemlju, treba dodati „Njemce“ iz Livonije, t.j. razne po nacionalnosti zarobljenike, koje su moskovske vlasti raselile po ruskim gradovima i na kraju, prave njemačke trgovce, koji su stigli preko Narve u razne krajeve zemlje.
Kvantitet, što je i razumljivo, postepeno prelazi u kvalitet. Stranac nije više bio šokiran kao i ranije. Na njega sada nijesu gledali sa gnušanjem ili religioznom odvratnošću, već sa naraslom radoznalošću.
Uticaj Zapada na Moskoviju je postao neizbježan.
(NASTAVIĆE SE)