- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Druga organizacija upletena u izbavljanje političkih izbjeglica i zločinaca bila je malo poznata grupa Intermarium. Nju su sačinjavali ugledni prvaci iz raznih katoličkih zemalja. Njeni začeci nastaju davnih tridesetih godina, kad je grupa laičkih katoličkih organizacija iz srednje Evrope stvorila organizaciju koja bi se borila protiv SSSR-a. Njemačka obavještajna služba koristila se njihovim uslugama. U vrijeme Drugog svjetskog rata Intermarium je postao oruđe njemačke obavještajne službe. U prevodu, Intermarium znači ‚‘između mora‘‘; njen proklamovani cilj bio je da stvori savez država od Baltika do Egejskog mora za borbu protiv komunizma. To je, takođe, trebalo da bude naziv katoličke konfederacije zemalja koje su se graničile sa SSSR-om, čiji je cilj bio njegovo rušenje. Intermarium se nalazio na krajnjoj političkoj desnici, pa je izvjestan broj njegovih istaknutih prvaka sarađivao sa nacistima. Nakon završetka rata Intermarium se zalagao za oslobođenje SS trupa iz zarobljeničkih logora i stvaranja armije koja bi bila spremna da ratuje protiv SSSR-a.
Vodeće ličnosti Intermariuma preuzele su nakon rata dužnost spasilaca ratnih zločinaca i političara. Tu su bili i oni koji su nadgledali vatikansku organizaciju i službe. Među njima se nalazio i dr Krunoslav Draganović, sekretar Bratovštine sv. Jeronima i šef Odjeljenja za pomoć hrvatskim izbjeglicama. On je bio predstavnik Hrvatske u Vrhovnom savjetu Intermariuma. Pored njega članovi Savjeta su bili Ivan Bučko, unijatski biskup iz Ukrajine, vođa latvijskih fašista Gustav Celminis i drugi.
Dr Draganović predstavlja neobično zanimljivu ličnost iz svijeta rimskog podzemlja poslijeratnih godina. Po završetku ratnih operacija, dr Draganović se zatekao u Rimu, gdje ga je Vatikan zadužio za brigu o ustašama koje su se nalazile u zarobljeničkim logorima u Italiji. U Vatikanu se upoznao sa biskupom Alojzom Hudalom, predstavnikom Deutsche Nationale Kirche. Hudal je bio otvoreno naklonjen fašizmu, i poslije završetka rata spasao je mnoge naciste, oficire Gestapoa, rukovodioce pojedinih logora. Hudal je povezao Draganovića sa predstavnicima Međunarodnog Crvenog krsta i mnogim konzularnim agentima, lučkim kapetanima i zastupnicima brodskih linija. Krajem 1946. godine u izvještaju rimskog ogranka CIC govorilo se o Draganovićevim djelatnostima i vezama. Stanovao je u Borgo Santo Spirito 41, u Rimu, i obavljao dužnost sekretara Bratovštine sv. Jeronima. Po mišljenju pisaca izvještaja, on je bio „najvažnija ličnost u Bratovštini”. Ta organizacija je bila poznata po tome što je izdavala lažne lične dokumente ratnim zločincima ustaškog porijekla, što je ovima omogućilo da se sakrivaju od savezničkih vlasti. Predstavnik Vatikana u Bratovštini bio je dr Dominik Mandić. Draganović je bio dobro obaviješten o namjeri savezničkih vlasti da uhapsi ustaške aktiviste. Savjetovao je Ljubu Miloša da pobjegne iz logora u Fermiju, pošto ga je tražila policija. Draganović je održavao veze i sa Antom Pavelićem, posjedovao je dobra dokumenta i stalno putovao.
Od tog trenutka, Draganovićeve djelatnosti su se nalazile pod lupom američkih obavještajaca. Tada se već znalo da je rukovodio širokom mrežom podzemnih kanala za skrivanje i prebacivanje kvislinga i zločinaca. Početkom 1947. godine prikupljena su nova obavještenja o Draganoviću i prirodi njegovih djelatnosti. U oširnom izvještaju vojne obavještajne službe navodilo se da je Draganović duže vrijeme održavao veze sa ustaškim grupama u Italiji, sa čijim se pogledima na mnoga pitanja u potpunosti slagao. Njegova biografija pružala je podatke o njegovom porijeklu, obrazovanju, dužnostima. Bio je sekretar nadbiskupa sarajevskog Ivana Šarića, koji ga je uputio na studije u Rim, gdje je uspostavio odlične veze u Vatikanu. Nakon proglašenja NDH, 1941. godine, postao je šef Odjeljenja za kolonizaciju ustaške vlade. Njegov dolazak u Rim, početkom 1944. godine, objašnjavao se namjerom ustaških vrhova da pripreme teren za prevođenje NDH u savezničke redove. Draganović u tome nije imao nikakvog uspjeha. U razgovorima sa pojedincima, Draganović je odbacivao optužbe da je bio ustaša. Bio je za samostalnu hrvatsku državu. U izvještaju se takođe navodilo da su se u Zavodu sv. Jeronima skrivale mnoge ustaše, ratni zločinci i kvislinzi pod lažnim imenima. U tom trenutku u Zavodu su se nalazili sledeći ratni zločinci: potpukovnik Ivan Devčić, Vjekoslav Vrančić, Dragutin Tot, Lovro Sušić, Mile Starčević, general Dragutin Rpčić, general Vilko Pećnikar, Josip Marković i general Vladimir Kren. Pisac izvještaja je dodao da će pratiti pažljivo Draganovićeve djelatnosti i o njima izvijestiti. Više nije bilo nikakvih sumnji u prirodu Draganovićevih djelatnosti, stavova, pogleda i bilo je jasno da u Zavodu skriva ustaške glavešine.
(NASTAVIĆE SE)