-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Jedan od prvih koji je stupio ne samo u diplomatske i poslovne kontakte, nego i u ideološke sa Zapadom bio je car Ivan IV (Ivan Grozni). To je bilo prirodno. U tadašnjoj autokratskoj i dogmatskoj pravoslavnoj Rusiji samo je upravljačka elita bila dosta obrazovana i imala pravo da razmišlja samostalno. A najviše je iz elite imao prava čelni samodržac, jer je Jupiteru bilo dozvoljeno sve.
Ivan IV je prvi od moskovskih gospodara, kako piše Ključevski, „vidio i osjetio u sebi cara u pravom biblijskom smislu, Božijeg pomazanika”. Samo u takvom oklopu se ukazala mogućnost da bez straha stupi u prvu ideološku borbu sa starovjercima. Uz to, imajući u vidu da je vodio porijeklo od Prusa, Ivan Grozni je, kako to tvrde ljetopisi, volio da sam sebe naziva Njemcem. Ne zna se tačno koliko je Ivan Grozni vjerovao u svoj mitološki rodoslov, ali nije isključeno da mu je taj unutrašnji osjećaj prema zapadnim korijenima (i da nije od Prusa i Avgusta, ali, u svakom slučaju, jeste od Rjurika) takođe pomogao na putu ka neformalnoj komunikaciji sa strancima.
Svoju ulogu su odigrale i specifične osobine ličnosti Ivana IV. Car je ušao u istoriju kao grub i naprasit čovjek do ludila, što, u stvari, i odgovara punoj istini. Poznato je, kako je 1577. godine na ulici u livonskom gradu Kokenhauzenu, kojega su Rusi pokorili, car ljubazno razgovarao sa pastorom o bogoslovskim temama, koje su oni voljeli. Međutim, kad je njegov oponent neoprezno pokušao da upoređuje Lutera sa apostolom Pavlom, car je neočekivano pobjesnio, udario je pastora korbačem po glavi i odjurio u galopu na svom konju, rekavši mu: „Neka đavo nosi i tebe i Lutera!”
Drugi put je Ivan naredio da se isiječe u komade slon kojega su mu poklonili iz Persije, jer nije izvršio naređenje dresera da klekne na koljena ispred cara. Zbog toga što je samo posumnjao, ne provjerivši ništa, Ivan Grozni je, kako je to primijetio jedan od istoričara, tako neljudski i bezbožnički porušio Novgorod sa cijelom okolinom, kako nikada do tada čak ni Tatari nijesu rušili ruske gradove.
Ali, taj isti Ivan, za šta takođe postoje mnogi dokazi, bio je prirodno radoznao, vrijedan i stvaralački raspoložen čovjek. Njegovi zapisi i govori svjedoče o nesređenoj, ali velikoj načitanosti, a za teološka pitanja Grozni je bio ekspert. Ključevski primjećuje:
„Ivan je jedan od najboljih moskovskih oratora i pisaca XVI vijeka, zato što je bio najosjetljiviji Moskovljanin svoga vremena. U djelima, koja je napisao po diktatu strasti i osjećanja, on zadivljuje svojim vatrenim govorima, bistrinom uma, umješnošću dijalektike i odsjajem misli...”
Očigledno je da takva ličnost nije mogla da ne pokaže interesovanja prema novim ljudima i neobičnim idejama.
Opisana epizoda sa pastorom ne dokazuje toliko Ivanovu religioznu netrpeljivost, koliko njegovu psihičku neuravnoteženost. 1570. godine u svojoj palati car je potpuno mirno razgovarao o vjeri sa pastorom poljskog izaslanstva Čehom Janom Rokitom, čuvenim vjernikom, koji je pripadao sekti moravske braće. Sa nekim članovima sekte Rokita se morao iseliti iz Češke u Poljsku. Teološka rasprava se odvijala u prisustvu boljara, poljskih diplomata i pravoslavnih sveštenika. U početku, detaljno se pripremivši za nastup, Ivan Grozni je izložio svoje stavove protestantskom teologu, a zatim mu je rekao da se brani „slobodno i hrabro”, bez ikakvog straha.
Car je strpljivo i pažljivo saslušao pastorovo izlaganje, a kasnije je sa velikom pažnjom savjesno sve izvagao i na to izlaganje napisao svoje detaljno i opširno protivljenje. Taj teološki traktat imao je veliki publicitet sve do XIX vijeka i korišćen je u rukopisu, a istovremeno je bio mnogo popularan među moskovskim i zapadnoevropskim biblofilima i ljubiteljima knjige. Rokita je takođe opisao svoje rasprave sa carem i njegov rad je bio publikovan 1582. godine i preveden na latinski jezik.
Zanimljivo je da je Ivan mogao, za šta takođe postoje dokazi, da raspravlja prijateljski sa protestantima i običnim katolicima o religioznim dogmama, ali nije želio da diskutuje o vjeri sa zvaničnim predstavnikom Vatikana. Na njega je uticalo staro predubjeđenje o katolicizmu. Car je bio spreman da razgovara sa papinim izaslanikom o politici i trgovini, ali samo ne o uniji dvije crkve. Međutim, baš u to vrijeme, interesovanje Vatikana je ozbiljno poraslo prema Rusiji. Svaki put kada je turski sultan prijetio Evropi, a to je radio često, Vatikan je počinjao da gleda na Rusiju kao na potencijalnog saveznika, koji je sposoban da otvori drugi front borbe protiv muslimana i na taj način oslabi turski pritisak.
U drugoj polovini XVI vijeka dvije opozicione grupe konkurisale su jedna drugoj za ulazak u Rimsku kuriju. Prva je formirana pod poljskim uticajem i ona je smatrala da su Rusi neprijatelji hrišćanstva. Na drugoj strani su bili uticajni Venecijanci, koji su smatrali savez sa Moskvom kao neophodan uslov za pobjedu nad Turcima. Pri tome se, naravno, podrazumijevalo da se, na kraju krajeva, Moskovija morala pokoriti pontifikatu. O tome su pisali mnogi, među njima veliki italijanski humanista Enea Pikolomini, koji je bio čuven kao Pio II i italijanski filozof Tomazo Kampanela. Upravo ta venecijanska grupa je i predložila da se pošalje dobro iskusan diplomata kod Ivana Groznog. (Nastaviće se)