-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Iz Vatikana dugo nije bilo nikakvih vijesti. Tek u proljeće 1946. godine tišina koja je vladala oko Pavelića, njegovih kretanja i dodira sa Vatikanom bila je prekinuta. Početkom aprila, Vladimir Stakić, nekadašnji urednik beogradskog lista „Vreme”, vodio je dug razgovor sa kardinalom Eugenom Tiseranom, prefektom Kongregacije za istočne crkve, inače oštrim kritičarom ustaškog režima. Stakić je želio da čuje kardinalovo mišljenje o NDH, Paveliću, stotinama hiljada ubijenih Srba. U dužem razgovoru, kardinal se osvrnuo na mnoga pitanja. O Hrvatima i njihovom držanju rekao je da je bio svjestan njihove inferiornosti u odnosu na Srbe, bez obzira na to što su katolici. U pogledu njihove moralne odgovornosti, političkih ciljeva i zločina koje su počinili, kardinal je izjavio da su Vatikan i Katolička crkva to osudili. Dodao je: „Možete biti sigurni da raspolažemo spiskovima svih sveštenika koji su uzeli učešće u tim zlodjelima i kaznićemo ih u pravom trenutku da oslobodimo našu savjest sramote koju su nam nanijeli.” Kardinal je odbio da odgovori na Stakićevo pitanje kako je Pije XII mogao da se rukuje sa Pavelićem, ubicom. Umjesto toga, počeo je da govori o Konkordatu i njegovom odbijanju od strane Pravoslavne crkve i Srba. Vatikan je imao skromne namjere u pogledu Konkordata, a njegovim prihvatanjem je i Pravoslavna crkva mogla da osigura ista prava kao i Katolička, rekao je kardinal. Na kraju, osvrnuo se na Pavelića. „Mogu Vas uvjeriti, rekao je Tiseran, da ni ja ni bilo ko u Vatikanu ne znamo za Pavelićeva kretanja. Kad bismo znali, odmah bismo ga prijavili savezničkoj policiji.” U Tiseranovu iskrenost u pogledu osude Hrvata nije moglo biti sumnje: on je to otvoreno govorio u vrijeme rata. Ostaće tajna da li je kardinal bio iskren u vezi s Pavelićem i držanjem Vatikana prema njemu. U svjetlosti potonjih zbivanja, moguća je pretpostavka da je kardinal ostao usamljen u svojim gledištima. Teško je, pak, pretpostaviti da nije bio upoznat sa namjerom Pija XII i Državnog sekretarijata kad se radilo o Paveliću.
Istog mjeseca, kao i narednih, sve upornije su se širili glasovi i vijesti da se Pavelić nalazi u Rimu. U izvještaju CIC-a treće zone govorilo se da je Pavelić bio u Rimu i da se skrivao pod imenom otac Pedro Goner. Imao je pasoš koji mu je izdao španski konzulat u Rimu. Iz drugog izvora, dostavljenog tokom maja, saznalo se da je Pavelić bio u Rimu i da je živio u zgradi koja se nalazila pod jurisdikcijom Vatikana. U istom izvoru se navodilo da „Pavelić održava česte tajne sastanke sa monsinjorom Montinijem, pomoćnikom državnog sekretara”. Pavelić se nalazio u Rimu u pratnji svog sekretara Saića. I jugoslovenski obavještajni izvor saopštio je da se Pavelić prebacio sa lažnim dokumentima, koje mu je pribavio Draganović, iz Austrije u Italiju. Tvrdilo se da je imao peruanski pasoš.
Krajem 1946. godine, britanska vlast zauzela je stanovište da je značajan broj važnih kvislinga našao utočište unutar Katoličke crkve, dodajući da će se malo šta uraditi ukoliko Vatikan ne pristane na saradnju. U decembru 1946. godine, Englezi su izjavljivali da je Pavelić prešao u Italiju i da je njegovo skrovište bilo poznato jedino Draganoviću. Sa svoje strane, američki obavještajni izvori su govorili da su Englezi čuvali Pavelića, a kasnije pratili njegovo kretanje.
Početkom 1947. godine, Amerikanci su odlučili da sprovedu istragu o Paveliću i utvrde mjesto njegovog boravka. Istraga je otkrila mnogo zanimljivih pojedinosti. Već u januaru proširila se vijest da je Pavelić obavio plastičnu operaciju lica, kako bi ostao nepoznat. Krajem mjeseca dva specijalna agenta, Goven i Mad, svaki na osnovu svojih izvora, dostavili su šefu obavještajne službe svoja saznanja. U Govenovom izvještaju se govorilo da je na osnovu vijesti iz više izvora potvrđeno da je Pavelić boravio u Rimu u nekoliko navrata i da se vjerovatno tu i sada nalazi. Nastojao je da utvrdi da li je to istina. Prema vijestima kojim je raspolagao, Pavelić se nalazio na vatikanskoj teritoriji, u ograđenom bloku na lijevoj obali Tibra, u dijelu Rima zvanom Lungo Tevere. Unutar bloka se nalazilo pet katoličkih organizacija, vinski podrum, garaža, radnja i jedan privatni stan. Od vjerskih institucija nalazili su se: samostan sv. Sabine, Lješka škola za rimske studije, Vitezovi malteškog reda, samostan sv. Anselma i dječja škola koju su vodile monahinje. Obavještajci nijesu bili u stanju da uđu u unutrašnjost bloka, a čak i da je to bilo moguće, bilo bi teško pronaći Pavelića, koji živi unutar jedne stare građevine. Drugi obavještajac je saopštio da je tramvajska linija povezivala Pavelića sa ustaškom bazom koja se nalazila na Via Cavour 210. Goven je napomenuo da je teško prodrijeti u zatvoreni ustaški krug, pošto niko od Hrvata nije bio spreman da radi protiv Pavelića. Goven je dopustio da obavještenja nijesu bila potpuna i najpouzdanija. Jedini način da se utvrdi gdje se Pavelić nalazio bio je da se izvrši prepad na stan u Via Cavour, ilegalno upadne na vatikansku teritoriju ili uhapsi Draganović, koji je jedini mogao da otkrije Pavelićevo sklonište i olakša hapšenje. Goven je tvrdio da se Pavelić skrivao na vatikanskoj teritoriji koja je uživala eksteritorijalnost.(NASTAVIĆE SE)