-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Izvještaj agenta Klajtona Mada sadržao je takođe mnogo zanimljivih podataka i vijesti. Mad je uvjeravao da je Pavelić došao u Rim aprila 1946. godine u pratnji ličnog tjelohranitelja Dragutina Došena, bivšeg oficira njegove lične garde. Obojica su bili preobučeni u katoličke sveštenike. Smjestili su se u katolički kolegijum u Via Giacomo Beli 3, jedini koji je uživao punu eksteritorijalnost i u koji se moglo ući samo sa potpunim ispravama. Pretpostavio je da je to bio papski pečat, pošto je to bio jedini kolegijum koji se nalazio pod direktnim papskim nadzorom. Mad je potvrdio da je Pavelić nedavno u španskom konzulatu dobio pasoš na ime Pedro Goner i vizu za Južnu Ameriku ili Kanadu. Trojica drugih ustaša bili su zbrinuti na isti način, ali je samo jedan identifikovan. To je bio general Vladimir Kren. Madov obavještajac je utvrdio put kojim su se ustaše prebacivale iz Italije u Jugoslaviju. On je vodio od Gruma preko Rima, Venecije, Trsta i Ljubljane do Zagreba. Čitava mreža se nalazila u rukama katoličkih sveštenika, koji su bili isključivo Hrvati. Njen centralni nerv nalazio se u Zavodu Sv. Jeronim. U izvještaju se opširno govorilo o Paveliću i njegovom radu u prošlosti. Na kraju, Mad je napomenuo da su vlade SAD i Britanije odlučile da Pavelića izruče jugoslovenskim vlastima. Njegova žena je navodno živjela u Veneciji. S obzirom na to da je u pitanju bio politički zločinac najvišeg ranga, Mad je predložio da se uloži potreban napor da Pavelića pronađe i uhapsi, a potom preda jugoslovenskim vlastima kako bi bio izveden pred sud. To je bila želja mnogih, cilj koji nije bilo lako ostvariti.
Izgledalo je da je situacija jasna. Draganović je bio veza sa Pavelićem i jedino on je mogao pomoći da se dođe do njegovog skrovišta. Tako je mogao biti uhapšen i izručen jugoslovenskim vlastima, koje su počele da sve više pažnju usmjeravaju na Vatikan, naglašavajući da se u njemu skrivao veći broj ratnih zločinaca. Amerikanci su prihvatili takvo mišljenje. Sredinom aprila 1947. godine održana je tajna konferencija američkih obavještajnih oficira, uključujući i one najvišeg položaja, sa ciljem da se razmotre raspoloživi podaci i pokrene akcija za pronalaženje Pavelića. Tokom narednih nedjelja, CIC je primio vijest da se Pavelić premještao iz jedne vatikanske institucije u drugu, kako bi zavarao trag. Početkom juna Pavelić se nalazio u jednom stanu u ulici Đakomo Venecijan 17, gdje su ga nekoliko puta vidjeli obučenog u lovačko odijelo. Iz izvora koji se nalazio u Vatikanu saznalo se 3. juna da se Pavelić nalazio u jednom vatikanskom institutu, da ima pasoš na ime Pedro Goner i da će uskoro otputovati u Španiju. Njegovo putovanje pripremili su neki jezuiti iz Vatikana.
Amerikancima je postajalo neprijatno, ali nijesu pokazivali mnogo žurbe. Iz Stejt departmenta upućen je nalog predstavniku pri Svetoj stolici da upita u Državnom sekretarijatu da li su znali gdje se Pavelić nalazi. U telegramu se izražavala nevjerica u tvrdnje da je Vatikan, s obzirom na Pavelićevu prošlost, bio spreman da mu pruži utočište. Iz Rima nijesu žurili s odgovorom. Nakon dva mjeseca Parsons je odgovorio da se Pavelić „nalazio svugdje; čas ga ima, čas ga nema“. U međuvremenu, Englezi su pokazali interesovanje i želju da uhapse Pavelića. Međutim, oni nijesu vjerovali Amerikancima, uvjereni da su ovi željeli da ometaju hapšenje. Američki zahtjev da u potrazi i hapšenju učestvuje i italijanska policija, naišao je na protivljenje Engleza. Govorili su da je to moglo da otkrije saveznički plan o hapšenju. Prema riječima Aronsa i Loftusa, obje strane, Amerikanci i Englezi, bili su neiskreni u namjeri da Pavelića uhapse.
Početkom jula 1947. godine, Englezi su takođe imali vijest da se Pavelić nalazio unutar Vatikana i predložili su Amerikancima da ga zajedničkim naporom uhapse. Istovremeno, šef operacija, specijalni agent Bernard Grinen, obavijestio je šefa CIC-a u Rimu da je donijeta odluka da se Pavelić uhapsi i da on bude obaviješten čim se to obavi. Tek krajem jula, Džordž Maršal je dao saglasnost za predloženu akciju, pod uslovom da u njoj učestvuju italijanske vlasti i da ona ne bude presedan u američkom stavu da je pitanje ratnih zločinaca koji su se nalazili izvan italijanske teritorije, bila odgovornost Italije. Narednog dana, 29. jula, vršilac dužnosti političkog savjetnika u Italiji, Džozef Grin, prenio je naredbu komandantu savezničkih snaga, naglašavajući da će SAD učestvovati u toj akciji tako što će pomoći italijanskim vlastima da uhapse Pavelića izvan vatikanske teritorije. Početkom avgusta, britanski savjetnik pri Savezničkoj komandi, Skarlet, prenio je britansku saglasnost, sa napomenom da se što prije pristupi provođenju plana. Obje strane, Amerikanci i Englezi, nastojali su da umanje ili otklone sa sebe odgovornost za slučaj da se čitava akcija završi neuspješno. Svjesni snage katoličkih krugova, Amerikanci su nastojali da ostanu po strani koliko god je to moguće.
(NASTAVIĆE SE)