-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Zato se i vjerovalo da će Berković, i pored dugog oklijevanja, konačno kao i mnogi drugi scenaristi početi i sam da režira svoje zamisli. Pritom se nije eksponirao kao zagovornik nekih posebnih izražajnih formi i po onom što je činio može se zaključiti da pripada onom krugu stvaralaca koji još uvijek vjeruju u dobru priču, insistiraju na literarnom dijalogu i vole da kroz tipizirane situacije otkrivaju individualne reakcije. Ispoljavao je dosta postojano osjećanje za humor i distancu prema čulnim formama, umio je sa strašću da istražuje prostore ljudske realnosti. Da li je ono što stalno susrećemo samo privid ili suština koja i nas same objašnjava? Nije imao sklonosti prema angažovanosti po svaku cijenu i volio je da film doživljava kao igru.
Sva ta njegova raspoloženja, sklonosti ili stavove, ipak, najbolje objašnjava upravo sam ovaj film. Ljubavni trougao je po sebi trivijalan kao tema, još više kao sadržaj filma. Za neke je to već odavno postao i sinonim kiča, praznine i besmisla – za Berkovića je već i to razlog da se dođe do povoda za igru, pogotovo ako prazninu shvatimo i kao mogućnost da se pobjegne od otuđenosti i svih onih protivrječnosti koje nas svakodnevno uslovljavaju.
Ovo se može protumačiti i kao oslobađanje sadržaja, zato se reditelj i opredijelio za rondo kao sasvim određenu i odavno definisanu muzičku formu u kojoj se osnovna tema neprekidno ponavlja.
Zvonimir Berković je neobično zrelo debitovao u dugometražnom igranom filmu svojim „Rondom”. Film je te 1966. godine, donio dosta novog i u tematskom istraživanju kao i u pogledu stila i filmskog jezika. Berković je napisao i scenario, dakle, bio je kompletan autor djela koje je na festivalu u Puli smatrano filmom godine. Riječ je o intimističkoj drami jednog ljubavnog trougla, harmoniji i disharmoniji, koja nastaje između troje ljudi, što se svake nedjelje sastaju da bi muškarci igrali šah, a mlada žena posmatrala tu igru. Međutim, šahovska se igra uskoro pretvara u partiju s tri igrača, gdje je ulog sama ljudska sreća. Pokazuje se da brak mlađih ljudi nije idealan, jer je pojava trećeg, gosta, bila dovoljna da ga uzdrma i dovede do velikih krugova na prividno mirnoj vodi. Svakako, taj ljubavni trougao traje do usijanja, kad se sve razbija da bi se nanovo uspostavilo, ali sada na drugoj i drugačijoj ravni. Ona je, zapravo, mnogo niža i mnogo manje lijepa od one prve.
Cijela se priča zapravo vrti u krugu koji se na kraju svega zatvara, metaforički iskazujući besmisao ljudskih traganja za nečim boljim, ljepšim i punijim od onoga što se već posjeduje. O tomu govori i muzika koja u filmu ima vrlo značajno mjesto i aktivan je element radnje. To je jedan Mocartov rondo, kompozicija koja se neprestano ponavlja, no u tom ponavljanju uvijek djeluje drugačije. Šarm te muzičke forme, koja sama po sebi može mnogo toga značiti, dobija u ovom djelu drugi smisao. Ljubavni trougao u muzičkoj strukturi ronda čini se čak uzbudljivijim jer se više puta mogu ponoviti i pokazati razne scene jedne iste situacije. Ako se to vrši u toku jednog cjelovečernjeg filma – dovoljno je dugo i ima prostora da se priča u punom smislu razvije.
(Nastaviće se)