-PIŠE: DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ, FILMSKI I TV REDITELj

Razgovor bračnog para koji vode sa Mladenom kondenzacija je njihovog zajedničkog ali i pojedinačnog iskustva sa asocijacijama koje veoma jasno objašnjavaju cio protekli život. Feđa sasvim iskreno kaže da je više puta zvao prijatelje da mu dođu kući, da zajednički popiju kafu ili nešto pojedu, ali da niko ne dolazi. U osnovi, to je priznanje samoće i potrebe za drugim. Njihova ljubav je očigledno iscrpjela svoje unutrašnje podsticaje i svela se na golu formu kojoj nisu u stanju da udahnu novi sadržaj. Sve je kod njih isplanirano i uređeno, o svemu zajednički odlučuju, pa čak i o tome kada će i pod kojim uslovima imati dijete. Jednostavno – nema ljubavi! O tome se, zapravo, govori tokom cijelog filma, sudija Mladen, shodno svome karakteru, vaspitanju i profesiji, misli da je u životu kao i u šahu potrebno razmisliti o svakom potezu kako se ne bi povukao neki pogrešan i otuda zaključak da je i šah kao ljubav – treba partnera. Na tu temu sa njim se najviše prepire Neda kojoj šah nimalo ne liči na ljubav. Jer, prema njenom iskustvu u ljubavi, partneri se gledaju pravo u lice a šahisti se zapravo i ne vide, odnosno, uvijek gledaju u nešto izvan. Zar to nije poziv da je Mladen malo osmotri? Kroz šah, igru i nadmetanje filtriraju se Feđina i Mladenova osjećanja i pretvaraju u određene tonove.
Neda je, s druge strane, već identifikovana određenom muzikom i to onim rondom čije note stoje rastvorene na njenom klaviru. To je upravo partitura koju je svirala na svom prvom koncertu – tada i nikad više. Jer, udaja, vezivanja i život kakav vodi, zapravo su kraj iluzija a ne početak pravog doživljaja i prave sreće.
Za Mladena su, naprotiv, otvorene note obećanje i on bi po svaku cijenu želio da čuje upravo taj njen prvi rondo. Za njega se dvoje vole ili ne vole, a kad prestaje ljubav obično se upliće treći. O tome svako ima svoje mišljenje, ali ipak odlučuju da ovaj susret ponove već sledeće nedjelje.
Tematski ova prva i osnovna sekvenca potpuno je zaokružena. Pojavile su se samo izvrsne disonance koje će tek u kasnijim ponavljanjima jasnije uočiti i razumjeti. Ako su ove tri ličnosti u Berkovićevoj partituri svedene na tonove, to još ne znači da neko od njih ima pravo na samostalnije djelovanje i na nepredviđene reakcije. Sve mora da ima svoju formu. Zato se kroz ove susrete izgrađuje između Feđe, Mladena i Nede prijateljstvo, bliskost i prećutna potreba za drugim. Feđi treba prijatelj, Nedi promjena a možda i ljubav a Mladenu izlazak iz svoje samoće. Zbog toga ovaj sve nježniji sudija želi toliko da mu Neda odsvira Mocartov Rondo u A-molu! Feđa neprekidno izražava strah da će mu Mladen pobjeći i da se nikad više neće vratiti, ali ga ovaj konačno razuvjerava svojom iskrenošću da za to više ne postoje nikakvi razlozi. Zanimljivo je da su sve troje svjesni svoje situacije i da je veoma razložno objašnjavaju. U tome su precizni pa se na trenutke čini kao da sude o nekim drugim ljudima a ne o sebi samima. Zato nema uvreda, izazivanja, konflikta, sve je lijepo i rafinirano a nadasve prema ustaljenom redu i tačno isplaniranim situacijama. Svako iznosi svoje poglede na život koji se najčešće svode na mišljenje o svakodnevnoj egzistenciji i samoj ljubavi.
(NASTAVIĆE SE)