-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

I muškarci iz viših društvenih krugova, koji nijesu bili egzistencijalno ugroženi, nijesu lako ulazili u bračne vode. Većina njih nastojala je da ženidbom popravi svoj materijalni i društveni položaj, ili bar da održi postojeći, pa se stoga na formiranje bračne zajednice nijesu odlučivali sve dok ne bi naišli na kandidatkinju koja bi im to omogućila. Milutin Milanković je, na primjer, na početku svoje univerzitetske karijere odbacivao mogućnost ženidbe:
„A ja na tu mogućnost nijesam ni pomišljao, naviknut na lakomisleni život neženje. Skučene materijalne prilike moga položaja nijesu mi dozvoljavale takvu perspektivu. Vidio sam svojim očima kako bijedno žive moje kolege koje su imale porodicu, a koliko bolje oni koji se ne oženiše“.
Poslije mnogih pokušaja provodadžisanja na koje je ostao imun, Milanković je „popustio“ tek pred ponudom da se oženi naslednicom bogatog žabačkog trgovca Topuzovića.
I trgovac Vojin Radulović, koji je sredinom 30-ih godina 19. vijeka iz unutrašnjosti došao u Beograd, oženio se u za ono vrijeme „poodmaklom“ životnom dobu:
„Šegrtovao je i kalfovao u beogradskim velikim manufakturnim radnjama i tek poslije svojih pedeset pet godina života, otvorio je radnju... Kasno se i oženio, u svojoj trideset i osmoj godini, uzevši za ženu Milevu, kćer velikog trgovca Miloša Karastojanovića“.
U gradskim sredinama ženidbe mladića udovicama češće su nego u seoskim sredinama. Tipičan primjer takve ženidbe predstavljao je brak između kalfe i majstorove udovice. Sledeći citat slikovito objašnjava motive kojima su se muškarci u takvim slučajevima rukovodili:
„Kao što svaki čovjek sreći i napretku svom teži, tako i ja nizu potpisani želio sam da bi se jednom tuđi kuća i naima koji me od djetinjstva moga prate, oprostio; i sudeći po stanju mome i proteklim 28 godinama, nijesam mogao ništa bolje naći nego da 38-godišnju Staniju, udovicu H. Jovančeta uzmem, na koji konac i ne znajući da mi neće biti odobreno, isprosio sam je i ugovor bračni s njom načinio koji ovdje prilažem... Videći sebe zajedno i s njom da ako se ne uzmemo, da ćemo i jedno i drugo gorem, mučnijem i Bog zna kakvom stanju izloženi biti...“
Naglašena ekonomska funkcija braka nerijetko je dovodila do sastavljanja predbračnih ugovora, usmenih ili pismenih, kojima je regulisan materijalni aspekt bračne zajednice. Bračne ugovore najčešće su sastavljala udova lica koja su u nove brakove stupala sa imovinom i djecom iz prethodnih brakova; ugovorima je utvrđivana svojina koju su supružnici unosili u bračnu zajednicu, kao i prava i način raspolaganja tom imovinom; takođe su precizirane i dužnosti supružnika u vezi sa izdržavanjem i odgajanjem djece iz prethodnih brakova.
Zanimljive primjere bračnih ugovora predstavljaju oni koji su sklapani između đaka i kćeri njihovih stanodavaca (najčešće su to bile stanodavke): đak bi besplatno ili po nižoj cijeni stanovao i hranio se kod „gazdarice“, a po završetku školovanja oženio bi se njenom kćerkom. U slučajevima kad bi jedna strana odustala od ugovora, ostavljena strana bi zadovoljenje nerijetko potražila i na sudu. Tako je izvjesna Agnija Živković iz Beograda podnijela žalbu protiv Miloša Popovića, svršenog bogoslova, „koji se obećao prije jedne godine dana moju kćer uzeti za suprugu, kao što o tom i ugovor imamo, pa je poslije obmanuo i drugom se sad oženio“. Agnija je stoga tražila da joj „plati za godinu dana kostiranje i što ga je za to vrijeme prala, krpila, čarape, peškire i marame mu davala i još koješta... Naposlijetku, tražim udovolenije zbog nanešenog beščašća, budući mi je djevojci s tim mlogo škodio i granu na put stavio, budući u današnje vrijeme sirotici jednoj i inače teško se udati, a kamoli jošt i ogovaranja kad ima“.
U planiranju i realizaciji jednog braka učestvovao je čitav tim ljudi – porodica, rodbina, komšiluk, prijatelji, poznanici; pored njih, tu su bile i profesionalne i poluprofesionalne provodadžije.[…]
Spajanje dvije osobe u bračnu zajednicu predstavljalo je ozbiljan i odgovoran posao. Jedan od najčešćih izraza koji se za tu aktivnost koristio je – radi se na tome da neko nekog uzme: „Moram ovdje napomenuti da se sad već baš radi da Jecu Stejićku uzme Pera Pavlović. Nije joj prilika što se tiče obrazovanosti, al je imućna kuća i Jeca, ako će se na to obzirati, da dobro i bez oskudice živi, moći će biti zadovoljna“.
Prvo i najvažnije pitanje koje se prilikom razmatranja potencijalnih kandidata za brak postavljalo je pitanje njihove materijalne situiranosti. Važnost tog pitanja nije dopuštala da se o njemu obavještava tajnim, zaobilaznim kanalima, već se ono direktno postavljalo.
(NASTAVIĆE SE)