-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Moć muškaraca koja je bila ukorijenjena i institucionalizovana na nivou ideološkog koncepta, na najvećem iskušenju bila je u bračnim okvirima. Muškarac bez žene gubi dio svoje moći: „Bez žene nikako živiti ne mogu, bez gazdarice mi se kuća i sav mal upropašćava“, jadikovka je muškarca koji je ostao bez žene. S druge strane, ženski autoritet najviše je mogao da dođe do izražaja upravo unutar tih okvira:
„Rešenje i poslednja riječ u domu nije u rukama ženinim, već u rukama muževlj[ev]im. Ali baš zato, što žena u domu ne odlučuje i ne zapovijeda, već sluša, ipak ima onu tajnu silu, za koju mi svi znamo, i od koje se ne može da oslobodi nijedan muž... Molba je jača od zapovijesti, i ništa nije još toliko u vlasti kao smjerna molba ženina.“
Muška dominacija i ženska podređenost najviše su dolazili do izražaja u javnosti. Mnogobrojna nepisana pravila ponašanja bila su u službi održavanja vladajućeg diskursa muške nadmoći: kada su išli zajedno, muškarac je koračao naprijed, a žena iza njega; kada bi strani muškarac ušao u kuću, sve žene su, bez obzira na godine, ustajale, itd... Ovi i slični primjeri društvenog ponašanja redovno se navode u etnografskoj literaturi, ali je, međutim, diskutabilno u kojoj mjeri su poštovani i u praksi. Jedan od običaja koji se često navodi kao primjer ženske podređenosti – pranje nogu mužu i svekru, najbolje ilustruje koliziju koja je postojala između nepisanih pravila ponašanja i njihove primjene u praksi. Naime, u mnogim slučajevima navedeni običaj upražnjavan je samo tokom prvih dana braka, što znači da je bio ostatak stare prakse ili je, pak, predstavljao samo formalno potvrđivanje muškog autoriteta.
U društvu u kojem njegovi članovi savjesno ispunjavaju svoje uloge, nema potrebe za nametanje autoriteta silom. Upotreba sile, koja je uglavnom bila usmjerena prema ženama, smatrana je „opravdanom“ samo u slučajevima kada žena nije savjesno ispunjavala svoje tradicijom propisane dužnosti: „Istukao sam je dva puta, i to kad je jednom u podne ustala i ručak nije zgotovila, i drugi put kad je otišla u crkvu bez mog znanja“, „pravdao“ je nasilje nad ženom jedan muž.
Ukoliko nije bilo „opravdanih“ razloga, upotreba sile nije bila tolerisana. Pored fizičkog, ni verbalno zlostavljanje nije bilo društveno prihvatljivo; jedan pater familias je tako optužen da je „psovao i bio svoju ženu i svojoj ženskoj djeci govorio kojekakve riječi i psovao njih u p.... Djeca su se žalila da tu sramotu ne mogu trpjeti“.
Interesi žene i muškarca u patrijarhalnom društvu mnogo se više poklapaju nego što se sukobljavaju. Ukoliko revnosno ispunjavaju svoje uloge i žena i muškarac uživaju zaštitu patrijarhalnog režima. Zato su predstavnici oba roda skloniji da rade na održavanju postojećeg sistema odnosa nego na njegovom urušavanju.
U Srbiji 19. vijeka promjene u rodnim ulogama najuočljivije su u gradskim sredinama. Dok su na selu i žena i muškarac podjednako važni ekonomski činioci, žena u gradu gubi taj značaj. Briga za materijalni opstanak i napredak porodice prelazi na muškarca, a ženina dužnost postaje očuvanje onoga što je muškarac stvorio.
Promjene u ulozi žene u gradskoj sredini nastaju kao rezultat promijenjenih socijalnih odnosa. Na primjer, nošenje vode je posao koji na selu obavljaju gotovo isključivo žene, dok je u gradu to posao muškarca. Obično se smatra da je tu tradicionalnu žensku dužnost u gradu preuzeo muškarac zbog opasnosti koje su ženama prijetile od strane pripadnika turskih posada, a da se po njihovom odlasku takva podjela poslova po inerciji zadržala. Međutim, i na selu je nošenje vode bilo skopčano sa rizikom od otmice ili fizičkog napastvovanja. Prelazak te dužnosti u gradu sa žene na muškarca bio je rezultat promijenjenih društvenih odnosa u gradskoj sredini. Nepojavljivanje žene u radnoj ulozi izvan porodičnog doma simbolizovao je građanski status porodice i njenu mogućnost da drži sluge; najčešće su to bili šegrti ili đaci koji su u zamjenu za stan i hranu pomagali domaćici u obavljanju kućnih poslova, u koje je spadalo i nošenje vode.
Nepostojanje jasne granice između privatnog i poslovnog života, porodičnog doma i radnog mjesta, bilo je karakteristično za prve generacije buržoazije: prostorije za stanovanje i rad najčešće su bile smještene u istoj kući ili su se nalazile jedna uz drugu. Žene su, pored obavljanja tradicionalne dužnosti domaćice, pomagale muževima u vođenju radionice ili trgovačke radnje. Poslovni napredak i razgranjavanje poslovnih aktivnosti su, međutim, dovodili do odvajanja porodičnog od poslovnog života. Muškarci su se u sve većoj mjeri okretali poslu, dok su se žene povlačile iz poslovnih aktivnosti i posvećivale isključivo porodici i domaćinstvu. Kao posledica tog razgraničenja rodnih uloga došlo je i do razdvajanja stambenog od radnog prostora.
(NASTAVIĆE SE)